Stotine kazališnih uloga, šezdesetak nagrada, pedeset i kusur filmova... Za opisati Zijaha Sokolovića jedva dostaje nazvati ga kazališnom institucijom. I jedva se stigne uhvatiti ga u frenetičnim putešestvijama po nastupima.
Vijest kaže da je ‘Nagradu za smijeh’, koja se ove godine na Dubrovačkim ljetnim igrama prvi put dodjeljuje, dobio Zijah A. Sokolović. Živite u Austriji, ali vas ima od Beča do Skoplja i dalje, gdje ćete skulpturu ‘Galeba’ staviti u vitrinu?
Nagrada je sjećanje na glumca Predraga Pređu Vušovića. Zahvaljujući normalnim i lijepim ljudima, kao što je Jagoda Buić, Predjina ‘prolaznost’ polako još ‘traje’, a ‘Galeb’ Pređe, Čehova, Jagode, Zijaha i inih glumaca letjet će od Beča, Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sarajeva, Skoplja, Podgorice, pa nazad. A, ‘Galeb’, umjetnost, ako ‘sleti’ u neku vitrinu, onda prestaje postojati jer ne leti…
Ostali ste, dakle, snažno vezani za bivše jugoslavenske republike.
Geografski gledano, to je bio i ostao, golemi prostor za svakojake umjetnosti, dijaloge, različitosti radnji… Prostor koji traži vrijeme – po Aristotelu kazalište – i ja sam se samo, bezgranično, prepustio ‘datim okolnostima’. Pa, ja sam samo jedan glumac, putujući. Slobodan umjetnik ili u prijevodu samostalan…
Socijalizam s ljudskim licem ste iskusili.
pročitajte još
Aa, daa. U socijalizmu sam dobio stan! ‘Socijalizam je propao zato što Komunistička partija, kao jedina partija, nije imala dovoljno proizvodnih snaga da održi socijalizam.’ I umjesto da se zaduži, on je pristao propasti. A da, još, kad je socijalizam propao, nisam vidio da su svi komunisti sjeli u autobuse i negdje otputovali. Nisam vidio da su otišli. Samo sam ih poslije vidio na televiziji i na naslovnicama novina.
Često u javnosti govorite o kapitalizmu.
Kapitalizam je prostor u kojem nema granica kapitala. Kad padnete u ralje kapitala, kao drogiran, kao onaj pas koji trči za umjetnim zecom, kao novokomponirani političar, vi čekate ugledati granice kapitala koje će vas zaustaviti u vašem pohodu. Ali granica nema! Nema! I vi ste sami sebe osudili na beskonačno lutanje. Ako čovjek u neminovnosti i korporativnom kapitalu sam sebi odredi granice, sam sebe zaustavi na svojoj nevidljivoj crti kapitalizma, onda ima šansu normalno živjeti. Da čovjek sam odredi svoje granice. Da bude kapitalistički ograničen. Ili da sam sebe kupi za određeni kapital. Ha, ha.
Vjerujete li da je moguć i kapitalizam s ljudskim licem?
Pa, kapitalizam već ima ljudsko lice. S vremena na vrijeme se malo izoperira, ali se ne mijenja slika na osobnoj iskaznici. Vjerujem u kapitalizam s ljudskim licem jer je on ljudska neminovnost koja mu je bila potrebna kao bilo kakav oblik označene vrijednosti. To što, opet, s vremena na vrijeme to lice ima masku, to se čovjek poigrava sa svojom sudbinom…
Tijekom nedavne turneje po Sjevernoj Americi nabasali ste i na Woodyja Allena. Kako je to prošlo, kakav je dojam ostavio na vas?
‘Glumac… je glumac… je glumac’ je igrao u New Yorku pod naslovom ‘Kill Hamlet’, tako da sam i sad sretao drage glumce i umjetnike. Mnogi su došli da vide kakav je to ‘CABAres, CABArei’ koji se igra 23 godine, više od 1.300 puta. Woody Allen je kao povjetarac u obliku čovjeka. Kao da će ga svaki trenutak otpuhati neki vjetar. Bio sam i na njegovu koncertu. Zadnje tri pjesme koje je svirao na bendžu, kao da sam osjetio da je Gral tu negdje, oko mene. Oko nas!
Integralni intervju pročitajte na ovom linku.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
