Šta je Andrić rekao kada je dobio Nobela: O priči i pričanju

[caption id="attachment_44742" align="alignnone" width="750"]

Mada, u periodu kada je saznao da je dobitnik Nobelove nagrade, Andrić nije ni imao vremena razmišljati o Krleži.

Sa suprugom Milicom Babić krenuo je u pripreme za odlazak u Švedsku, a moralo se brinuti o svemu - odijelu, govoru, dužini trajanja govora... Uz to, postao je slavan i u Jugoslaviji. Njegove knjige rasprodavale su se s polica knjižara, mediji su pratili svaki njegov korak, a on se uveliko pripremao za veliki trenutak.

Kada je 10. decembra 1961. zakoračio u raskošnu dvoranu Koncertne palate švedske akademije i stao na pozornicu pomalo drhtavim glasom počeo je čitati svoj govor "O priči i pričanju".

"...Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore, i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona dâ svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim", kazao je Andrić. između ostalog, a svoj govor je završio riječima:

"Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno. I to je ono što sam smatrao za dobro da istaknem u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: sa izrazom duboke i iskrene zahvalnosti."

Najveće svjetsko priznanje, velikanu Andriću je dodijelio dr. Anders Esterling, a on je odmah odlučio pedeset posto iznosa donirati za unaprjeđenje narodnih biblioteka u BiH.

Nekoliko godina kasnije i ostatak novca daje u iste svrhe.

Ivo Andrić je rođen 1892. godine u Travniku. U Višegradu, gdje se preselio nakon smrti oca, završio je osnovnu školu, a srednju u Sarajevu. Nakon toga odlazi na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu, no školovanje nastavlja i u Beču i Krakovu.

Bio je u zatvoru, amnestiran je, bavio se diplomatijom i sve vrijeme je pisao. Oženio se kasno, u 66 godini Milicom Babić.

U navođenju njegovih djela ne može se reći "neka od najpoznatijih" jer sva su poznata - Ex ponto, Put Alije Đerzeleta, Most na Žepi, Gospođica, Travnička hronika, Prokleta avlija, Jelena, žena koje nema, Znakovi pored puta...

Umro je 13. marta 1975. godine.