"Moja domovina je zaista "mala među svjetovima", kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobičnoburna i teška prošlost uskratila", rekao je Ivo Andrić prije 53 godine kada je dobio Nobelovu nagradu.

Ivo Andrić je prva i jedina osoba s prostora bivše Jugoslavije koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Prestižna nagrada uručena mu je za roman “Na Drini ćuprija”, za kompletno književno djelo o historiji jednog naroda, 10. decembra 1961. na ceremoniji u Stockholmu.

“Većim dijelom svoga toka rijeka Drina protiče kroz tijesne gudure strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsječenih obala. Samo na nekoliko mjesta rječnog toka njene se obale proširuju u otvorene doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obje strane rijeke, župne, djelimično ravne, djelimično talasaste predjele, podesne za obrađivanja i naselja…“, početak je romana koji je iz štampe izašao 10. marta 1945. godine, kao prvi domaći roman u oslobođenoj Jugoslaviji.

 Prijedlog da se Andriću dodijeli Nobelova nagrada za književnost potekao je od Saveza književnika Jugoslavije, a zvaničnu kandidaturu poslao je tadašnji sekretar Saveza književnika Aleksandar Vučo. No, osim Andrića, predložen je i Miroslav Krleža.

Potvrda da je Andrić najbolji pisac stigla je 26. oktobra 1961. godine. Vijest o tome, rođeni Travničanin saznao je od dvojice novinara dok se vraćao iz šetnje, a to mu je potvrdio i otpravnik poslova švedske ambasade Rene Belding koji ga je s velikim osmijehom i buketom cvijeća čekao u njegovom stanu.

Tada je krenulo slavlje. Porodica, prijatelji, novinari – svi su se okupili u Andrićevom stanu u Beogradu, a naslovnice svih tadašnjih listova pisale su o velikom priznanju za jugoslovenskog pisca.

Čestitao mu je i predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, politički vrh pa čak i vojnici, ali izostala je reakcija Miroslava Krleže.

Mnogi tvrde da je Krležina ljubomora bila otvorena te se uopće nije trudio skriti je. Mada, Andrić nije dozvoljavao da se na njihov odnos tako gleda te je uvijek afirmativno govorio o kolegi, a ostala je zabilježena i njegova rečenica “Neka ljudi o nama dvojici misle što god im je drago, ali bolje je da umjesto: Krleža ili Andrić, kažemo: Krleža i Andrić.”

Mada, u periodu kada je saznao da je dobitnik Nobelove nagrade, Andrić nije ni imao vremena razmišljati o Krleži.

Sa suprugom Milicom Babić krenuo je u pripreme za odlazak u Švedsku, a moralo se brinuti o svemu – odijelu, govoru, dužini trajanja govora… Uz to, postao je slavan i u Jugoslaviji. Njegove knjige rasprodavale su se s polica knjižara, mediji su pratili svaki njegov korak, a on se uveliko pripremao za veliki trenutak.

Kada je 10. decembra 1961. zakoračio u raskošnu dvoranu Koncertne palate švedske akademije i stao na pozornicu pomalo drhtavim glasom počeo je čitati svoj govor “O priči i pričanju“.

“…Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore, i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona dâ svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim”, kazao je Andrić. između ostalog, a svoj govor je završio riječima:

“Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno. I to je ono što sam smatrao za dobro da istaknem u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: sa izrazom duboke i iskrene zahvalnosti.“

Najveće svjetsko priznanje, velikanu Andriću je dodijelio dr. Anders Esterling, a on je odmah odlučio pedeset posto iznosa donirati za unaprjeđenje narodnih biblioteka u BiH.

Nekoliko godina kasnije i ostatak novca daje u iste svrhe.

Ivo Andrić je rođen 1892. godine u Travniku. U Višegradu, gdje se preselio nakon smrti oca, završio je osnovnu školu, a srednju u Sarajevu. Nakon toga odlazi na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu, no školovanje nastavlja i u Beču i Krakovu.

Bio je u zatvoru, amnestiran je, bavio se diplomatijom i sve vrijeme je pisao. Oženio se kasno, u 66 godini Milicom Babić.

U navođenju njegovih djela ne može se reći “neka od najpoznatijih” jer sva su poznata – Ex ponto, Put Alije Đerzeleta, Most na Žepi, Gospođica, Travnička hronika, Prokleta avlija, Jelena, žena koje nema, Znakovi pored puta…

Umro je 13. marta 1975. godine.