Bosanskohercegovačka glumica Selma Alispahić proglašena je glumicom Evrope za ovu godinu u izboru Umjetničkog odbora Međunarodnog pozorišnog festivala "Actor of Europe". Prestižna nagrada utemeljena je 2003. godine i dodjeljuje se za individualna umjetnička ostvarenja i kreativni doprinos zajedničkom sjećanju na evropsku civilizaciju.
U mnoštvu nagrada koje ste dobili za pojedinačne uloge i ostvaranja ova je međunarodna, za ukupan doprinos teatru i vaš cjelokupan rad. Koliko vam znači?
Divno je dobiti takvu nagradu. Oni to zovu nagradom za životno djelo. Malo se bojim reći da je to nagrada za životno djelo, radije kažem da je to nagrada za doprinos teatarskoj umjetnosti, za neki individualni pečat koji sam svojim profesionalnim putem ostavila a koji su tamo neki ljudi prepoznali. Dobila sam niz nagarda za pojedinačne uloge i svakoj sam se kao dijete obradovala. Ovo je nagrada koja donosi malo više odgovornosti, retrospekcije dokle se došlo, šta se uradilo. Inače, nemam običaj to da radim. Živim za trenutak i u trenutku. Ne gledam previše unazad, malo gledam u budućnost da se ne bi previše opterećivala.
Za vas kažu da vas karakterišu ozbiljne uloge. Kako vi sebe vidite danas, kao glumicu?
Razmišljam mnogo o nekom kontinuitetu svoga rada i na to sam najviše ponosna. Kad se pogledam prije dvadeset godina i sad, šta sam sve odigrala, to su sve ozbiljne i vrlo teške uloge koje su uvijek uzimale jedan dio mog života. Mnogo se tu iskustva nakupilo. Ponosna sam što sam se stalno trudila da to što radim bude na visokom profesionalnom standardu. Nisam nikad izdala te standarde, nikad nisam pristajala na kompromise kada je posao u pitanju. To jeste put koji je teži, bilo bi mi sigurno lakše da sam drugačije radila ali čovjek mora napraviti izbore u svakom poslu, profesiji, kakve će tragove ostavljati iza sebe.
Kakvi su to kompromisi?
Postoje egzistencijalna pitanja, pitanja popularnosti, egoizma. Čovjek mora sam sa sobom riješiti te stvari. Egzistencijalno sam mogla bolje proći da sam radila neke uloge koje sam odbila. Morate odlučiti šta hoćete, kakve tragove želite ostaviti. Dosta stvari sam odbila a onda vjerovatno što sam odbila, više me i nisu zvali. Vezana sam za teatar dvadeset godina. Mene ljudi rijetko mogu vidjeti na televiziji u serijama i filmovima. Mogu da kažem da sam dvadeset godina vezana za SARTR. Nećete me vidjeti na drugim scenama, desetine mojih kolega su prošle kroz SARTR.
Prvakinja ste drame u SARTR-u, je li vam to ”glumački” dom?
Da ja sam već dvadeset godina u SARTR-u. Tamo sam od kada me je pozvao Safet Plakalo, kada nismo ni imali prostor, kada nismo znali hoćemo li preživjeti kao teatar. Teatar je osnovan u ratu a poslije rata je jako bilo teško održati u životu. Onda se desila Ay Carmela, desila je jedna regionalna, evropska i svjetska slava, bolje reći postali smo poznati po toj predstavi. Dobili smo teatarski pečat u životu tako da je SARTR postao neizbježna činjenica. Moram reći da su neki pokušavali da ukinu SARTR. Borba je bila jako teška, selili smo se sa koferima iz prostora u prostor. Zavisili smo od dobre volje, jako dobrih ljudii iz drugih teatara koji su nam nudili prostor da igramo. Mnogo smo putovali po malim gradovima po Bosni i Hercegovini.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVO na ovom linku.
