U okviru Međunarodnog teatarskog festivala "Dani Jurislava Korenića" u Kamernom teatru 55 promociju svojih pjesama imala je i mlada bh. književnica Aleksandra Mrakić.

Do sada je osvojila brojne nagrade za književnost, a teme o kojima piše su neobične za jednu šesnaestogodišnjakinju. Pjesmu “Moja domovina” napisala je 2017. godine i ta pjesma je ušla u uži krug za himnu Bosne i Hercegovine, međutim nije prošla.

Hadžihafizbegović je mladu Aleksandru spomenuo i u emisiji “Nedjeljom u 2”, te pročitao njenu pjesmu “Moja domovina” u toj HRT-ovoj emisiji kod Aleksandra Stankovića, koju možete čuti u videu ispod od 52. minute.

Mlada i talentovana Aleksandra Mrakić iz Gradiške govorila je za N1, ali i recitovala jednu od svojih pjesama.

N1: Neobično je za nekog tvojih godina da piše tako ozbiljne teme. Krenimo od tvojih početaka, kada si počela pisati?

– Ja sam se počela baviti poezijom, odnosno pisati pjesme sa nekih šest godina i tada se javila ljubav za pisanjem. Međutim, tada su teme bile malo lakše, sada je dosta teže pisati.

N1: Možemo li reći da si to naslijedila ili se samo rodilo?

– Mogu slobodno reći da sam naslijedila jer su i moj otac i porodica talentovani za pisanje, tako da je to naslijeđeno.

N1: Imaš dosta ozbiljnih tema, pišeš o BiH, da li te roditelji usmjeravaju šta ćeš pisati i gdje pronalaziš inspiraciju?

– S obzirom da ja živim u malom gradiću na sjeveru BiH, tema se sama nalazi. Sva ta inspiracija dolazi iz svakodnevnog života i svakodnevne situacije mogu me podstaći da napišem pjesmu. Porodica i prijatelji me podržavaju. Tata me malo usmjerava a ostali me podržavaju.

N1: Pišeš o državi, o stanju u državi, o odlasku mladih iz BiH, neobično je za nekog tvojih godina da piše tako teške pjesme.

– Ja se sama nekad zapitam kako meni to nekad padne na pamet sa šesnaest godina. Ali taj odlazak mladih se tiče i mog brata. Moj brat je stariji od mene 14 godina i sad živi u Njemačkoj i ta pjesma je nastala zbog bratovog odlaska.

N1: Dakle nešto što te boli, što ti je na duši, ti preneseš na papir?

– Da. Tad dobijem svoju slobodu i svoj mir, gdje su samo moje misli, papir i olovka.

N1: Kako reaguju tvoji roditelji i prijatelji?

– Tata uvijek ima zamjerke, nisam nikad vidjela da je njemu nešto taman. Prijatelji su oduševljeni. Kod njih nema nikakvih zamjerki. Mama me uvijek podržava a tata uvijek nađe neku sitnicu pa mi to ispravljamo.

N1: Kada smo se već dotakli prijatelja, književnosti, koliko mladi danas čitaju?

– Mogu slobodno da kažem da poezija uopšte nije zastupljena, bar u mjestu gdje sam ja. Mi imamo gradsku biblioteku u koju dnevno uđu dvije, tri osobe. Mladi govore da to danas uopšte nije popularno. Danas se knjige čitaju preko interneta a ne fizički, tako da uopšte nije zastupljeno. Možda ima svega 10-20 osoba u mom gradu koji vole da čitaju.

N1: Dobitnica si brojnih nagrada, koja je tebi najdraža? Na koju si najviše ponosna?

– Najviše sam ponosna, to je ujedno i moja prva nagrada “Zmijanče” Petar Kočić, osvojila sam je sa nepunih 11 godina i to je najznačajnija nagrada za mene. Naravno sada ovo, Kamerni teatar 55, gdje sam došla, upoznala sve ove ljude i mogu da kažem da ovo malo pobjeđuje tu prvu.

N1: Direktoru Kamernog teatra 55 Emiru Hadžihafizbegoviću je na promociji tvojih pjesama krenula suza.

– Nije samo njemu, i meni je. To je pjesma posvećena mojoj baki. Mislim da nema osobe koja nije pustila suzu. Drago mi je da vidim da ljudi osjete nešto što sam ja prenijela na njih.

Aleksandra Mrakić je za N1 i pročitala svoju pjesmu “Pitam”. A razgovor sa mladom književnicom možete pogledati u videu.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad