Na policama banjalučkih knjižara uz renomirane autore nalazi se i roman Darka Dragića. Ništa neobično ne bi bilo u tome da Darko nije učenik drugog razreda Tehničke škole i da svoj prvi roman nije napisao gotovo u dahu.

„Volim čitati, trileri su mi omiljeni žanr pa sam pokušao i vlastitu maštu prenijeti na papir. Tako je svjetlost dana u januaru 2013. godine i ugledao moj roman „Protokol Banja Luka“ smješten na ovaj naš prostor, moj grad. Inspiracija je došla nekako iznenada, priča se slagala sama od sebe“, istakao je u razgovoru za Anadoliju šesnaestogodišnji Darko Dragić.

S osmijehom, onako stidljivim, dječačkim dodaje da u osnovnoj školi baš i nije bio uspješan u pisanju. Nikada, kaže, nije dobio više od četvorke za pismene radove, a onda se sve nekako posložilo. I najavljuje da je pri kraju i s drugim dijelom „Protokola Banja Luka“, koji planira okončati kao trilogiju.

No, sebe jednog dana ne vidi kao pisca, već glumca ili režisera, pa nakon okončane Tehničke škole planira upisati Filmsku akademiju.

„Prvi doticaj s glumom imao sam na kraju osnovne škole kada sam dobio ulogu u školskoj predstavi izvedenoj u Narodnom pozorištu RS. Tada me to privuklo, ta magija. To me i opredijelilo da se priključim gradskom pozorištu Jazavac, gdje sam počeo da učim glumu. Tu sam upoznao nove ljude, stekao prijatelje, odigrao svoju prvu predstavu“, kaže Darko.

Pozornica ga, ističe fascinira, tako da nema tremu. Dodaje da je „sjajan osjećaj kada kroz tekst, ulogu koju interpretira uspijete poruku prenijeti na publiku koja to prihvati i za to nagradi“.

Ali koliko je god je opčinjen glumom ovaj mladić želi se okušati i u filmskoj režiji.

„Prvi, katastrofalni pokušaji da uradim kratke filmove nisu me obeshrabrili, jer sam ih radio potpuno sam. Iz njih sam izvukao pouku da trebam učiti, a u tome su mi pomogli i prijatelji iz Jazavca, pa je tako film „Moguća budućnost“ prikazan i na Sarajevo film festivalu i Festivalu srpske film fantastike u Beogradu“, priča Darko.

Kaže da se uprkos svojim interesovanjima ne razlikuje mnogo od svojih vršnjaka.

„Volim košarku, izlaske i druženja s vršnjacima, ali pisanje, gluma, režija me više zanima. Želio bih studirati u Beču i zato moram mnogo raditi“, skromno dodaje.

A najveću podršku Darko ima od mame Tanje. Profesorica u srednjoj Tehnološkoj školi dobro poznaje mlade ljude i ističe da je važno dobro ih usmjeriti.

„Djeci treba biti oslonac, poticati ih da razvijaju svoju kreativnost, šire vidike, uče obrazuju se. To je mnogo važnije od skupih mobilnih telefona, odjeće s potpisom, ispraznog igranja video igrica “, dodaje Tanja Dragić.

I ako je suditi po njenom Darku zaista je u pravu.