Djeca Kozare film o ustaškim zločinima u Jasenovcu i njegova uloga u predizbornoj propagandi Vučića i Dodika

Hrvatska desnica film naziva velikosrpskom propagandom, dio srpske opozicione kulturne scene pozvao je reditelja da ga povuče, a sam Zafranović (82) tvrdi da su ga odbili Kan, Berlin i Karlove Vari. Ti se sporovi u javnosti često stapaju u jedan, ali imaju različite aktere i različite argumente.

O čemu je film

Film traje 249 minuta i zasnovan je na scenariju Arsena Diklića iz 1986, koji je Zafranović adaptirao; producent je TS Media. Prema katalogu FEST-a, kroz isprepletene perspektive žrtava i počinilaca prati stradanje Srba, Jevreja, Roma i hrvatskih antifašista od ruku osmorice ustaških ubica.

Rene Bitorajac igra Maksa Luburića, zapovjednika ustaških logora; u podjeli su i Leon Lučev, Milivoj Beader, Anica Dobra, Irfan Mensur i Predrag Miki Manojlović. Prema rediteljevim riječima, završena je i montaža serije od sedam jednosatnih epizoda; ranija produkcijska najava govorila je o šest.

Prikaz u Novostima izdvaja preplitanje igranih scena s crno-bijelim arhivskim snimcima i ocjenjuje da film Hrvate ne prikazuje jednodimenzionalno. Prema ranijem rediteljevom objašnjenju, film je građen od 42 velike sekvence.

Historijska podloga je dokumentovana. JUSP Jasenovac u poimeničnom popisu navodi 83.145 žrtava jasenovačkog logorskog sistema 1941–1945, od toga 20.101 dijete do 14 godina, uz napomenu da popis nije konačan. Brojke obuhvataju cijeli logorski sistem, a ne samo djecu s Kozare.

Od scenarija do premijere

Scenarij iz 1986. do javne premijere stigao je 2026. U Hrvatskoj snimanje nije bilo moguće, kaže Zafranović, jer je od 1990-ih tamo važio za izdajnika; 1991. je napustio zemlju nakon sukoba s Franjom Tuđmanom.

U Srbiji je projekat više puta odbijen. Komisija Filmskog centra Srbije 2018. nije mu dodijelila novac, navodeći ograničena sredstva i skupu rekonstrukciju epohe, a predsjednik komisije Žarko Dragojević podnio je ostavku. Odlukom od 21. jula 2020. FCS je odobrio 30 miliona dinara na konkursu za dugometražne filmove s nacionalnom temom: od 11 prijava podržana su dva projekta, „Djeca Kozare“ i „Heroji Halijarda“ sa 52 miliona. Riječ je o odobrenoj podršci, ne o ukupnom budžetu filma.

U međuvremenu je snimljena „Dara iz Jasenovca“ Predraga Antonijevića, a Biljana Srbljanović objavila je tekst o sličnostima njenog scenarija s Diklićevim.

Značajan dio novca došao je iz Banje Luke. U obraćanju za RTRS Zafranović kaže da je Republika Srpska osigurala „skoro trećinu sredstava“ i zahvaljuje predsjedniku Miloradu Dodiku; taj udio je njegova izjava, a ne nezavisno provjeren finansijski obračun. Snimalo se uglavnom u Srbiji, pa je Zrenjanin glumio Zagreb u vrijeme NDH.

Prvi spor: napadi na temu

Prvi spor vodi se oko same teme. Prije javne premijere revizionisti i negatori ustaških zločina u Hrvatskoj optuživali su Zafranovića da u Srbiji skuplja jeftine političke poene i snima propagandu, a dio desnice film naziva velikosrpskom propagandom. Prema pisanju Novosti, na društvenim mrežama traženo je i protjerivanje glumaca iz Hrvatske.

Takve reakcije decenijama prate Zafranovićeve filmove o NDH, od „Okupacije u 26 slika“ do dokumentarca o suđenju Andriji Artukoviću.

Drugi spor: politička upotreba sjećanja

Drugi spor ne dovodi u pitanje zločin nego pokroviteljstvo. Film je finansiran kroz FCS-ov konkurs za nacionalnu temu i novcem Republike Srpske, a banjalučka projekcija u Boriku 3. oktobra održana je dan prije općih izbora u BiH. SNSD je na svojoj stranici objavio da je događaj održan pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Srpske, uz prisustvo političkih zvaničnika. Iz toga ne slijedi da je projekcija bila izborni skup, ali objašnjava zašto je tako čitana.

Ante Tomić je u Jutarnjem listu Zafranoviću zamjerio šepurenje o trošku Vučića i Dodika i to što snima u Srbiji dok je srpskim kolegama poput Gorana Markovića i Srdana Golubovića onemogućeno da rade. Njegova završna teza je teža: da će hrabar trud glumaca na kraju poslužiti samosažalijevanju i potiskivanju vlastitih zločina, uključujući Srebrenicu, koju se izbjegava nazvati genocidom.

Milivoj Beader postavio je isto pitanje konstruktivno. Predložio je da projekcije u Republici Srpskoj budu posvećene i žrtvama opsade Sarajeva, Prijedora i Srebrenice, jer univerzalna poruka o zlu traži odnos prema svim žrtvama. Kategorija „nacionalna tema“ pomaže objasniti očekivanja pokrovitelja i javnosti, ali sama ne dokazuje da je sadržaj filma politički diktiran.

Treći spor: upravljanje festivalom

Treći spor ne tiče se filma nego FEST-a. Festival se vratio nakon dvije i po godine pauze, s novim Odborom kojim predsjedava gradska sekretarka za kulturu Jelena Medaković, a dio struke ga bojkotuje kao režimsku manifestaciju.

• Goran Marković pozvao je Zafranovića da povuče film s „ćaci festa“.
• Srđan Dragojević napisao je da ne zna nijednog kolegu koji će ići na otvaranje „SNS FEST-a“.
• Milivoj Beader rekao je za Danas da umjetnici ne bi trebalo da se pojave na festivalu „pod režimskom kapom“ pred izbore.

Selektor Dragan Jeličić u augustu je upozoravao na politizaciju i rekao da Odbor o filmu za otvaranje nije razgovarao. Danasu je 28. septembra izjavio da je imao punu autonomiju u izboru svih 115 filmova i da pritisaka nije bilo. To ne razrješava spor o upravljanju festivalom, ali mora stajati uz kritike. Hrvatski glumci su tako izostali iz dva razloga: zbog pritisaka kod kuće i iz solidarnosti s bojkotom.

Kan, Berlin, Karlove Vari: šta je potvrđeno

Potvrđeno je da je Zafranović u emisiji RTS-a „Za stolom s Apostolom“ izjavio da su film odbili Kan, Berlin i Karlove Vari. U prenosu razgovora navodi dva objašnjenja koja je čuo za Karlove Vari: da „milion Čeha“ ljetuje na hrvatskoj obali i da bi film o Gazi prošao odmah. Za Berlin je u maju za Nezavisne novine rekao da srpske filmove smatraju proruskim.

To potvrđuje šta je reditelj rekao, a ne stvarne razloge festivalskih odluka. U provjerenim javno dostupnim izvorima nije pronađena potvrda festivala niti obrazloženje odluka. Veliki festivali odbijaju većinu prijava, po pravilu bez obrazloženja, a trajanje od 249 minuta moglo bi biti programska poteškoća, iako ni to nije utvrđen razlog. Neuvrštavanje u program samo po sebi ne dokazuje političku cenzuru.

Različiti mediji, različiti naglasci

Kako javnost vidi Zafranovića zavisi i od toga koje njegove rečenice mediji biraju. U razgovoru snimljenom u Trebinju naglasak je na upozorenju da mržnja i revizionizam mogu ponovo voditi u zločin. U obraćanju za RTRS u prvom planu je zahvalnost Republici Srpskoj.

RTS-ov prikaz razgovora od 4. oktobra sadrži univerzalnu poruku o ljudskom zlu, lično obraćanje žrtvama i rediteljevu tvrdnju da nije trpio cenzuru. Dio medija iz istog razgovora izdvojio je priču o „zatvorenim vratima Zapada“. Svaka strana tako nalazi citat koji joj odgovara, iz istog opsežnog iskaza.

Prve ocjene nakon projekcije

Prve ocjene samog filma, koje je Danas prikupio nakon novinarske projekcije, kreću se od oduševljenja do ozbiljnih zamjerki.

Reditelj Darko Bajić film smatra vrhunskim ostvarenjem. Po njegovoj ocjeni, Zafranović je u vremenu historijskog revizionizma našao pravu mjeru da na platno prenese mržnju koja je dovela do zločina, a „Zlatni rez 42“ naziva velikim filmom jednog od najvećih evropskih reditelja.

Hroničar pop kulture Zlatko Crnogorac znatno je rezervisaniji. Film vidi kao rediteljev kapitalni legat, ali i kao tehnološki prevaziđenu ekranizaciju starog scenarija, u kojoj mnoštvo negativaca i scena zločina zamara gledaoca. Strahuje da film neće donijeti katarzu hrvatskom društvu, nego samo pojačati srpsku autoviktimizaciju. Ta primjedba vraća raspravu na drugi spor, ali sada iz pozicije nekoga ko je film vidio.

Film kao talac konteksta

Oko „Zlatnog reza 42“ vode se tri spora koje treba razlikovati: napadi na prikazivanje ustaških zločina, otpor političkoj upotrebi sjećanja i bojkot upravljanja festivalom. Samo prvi odbacuje temu filma. Druga dva tiču se onoga što se događa oko filma, dok rasprava o samom filmu tek počinje.

Zafranović je opus gradio na ideji da se zlo mora imenovati, i zbog toga je 1991. napustio Hrvatsku. Pitanje koje film sada otvara nije smije li se o Kozari snimati, nego prihvataju li njegovi politički pokrovitelji univerzalnost poruke koju promoviraju, kako je to formulisao Beader. Odgovor će dati distribucija, od najavljene projekcije u Prijedoru do prvih prikazivanja pred publikom izvan Srbije i Republike Srpske.

Ograda iz porodice

Pet dana nakon premijere od filma se javno ogradio i rediteljev sin Ivan Zafranović. U objavi na društvenim mrežama, koju je prenio hrvatski Nacional, a 7. oktobra i Nova.rs, naveo je da je film sniman 2023, u potpuno drugačijoj političkoj klimi, i da je ekipa iz Hrvatske u projekat ušla u dobroj vjeri, u saradnji s producentskom kućom Minacord Media, a ne s političkim strukturama.

Sve što se kasnije dešavalo, prema njegovim riječima, bilo je izvan kontrole ostalih učesnika i isključivo stvar rediteljeve volje. Rekao je da je „duboko razočaran“ što je otac dopustio da se film koristi u političke i propagandne svrhe, i da se distancira od njegovih stavova, postupaka i medijskih istupa.