Dječak iz "Savršenog kruga" i Nadarević: "Ipak bih te prepoznao po očima"

Glavnu nagradu film je, u konkurenciji od 13 ostvarenja, podijelio s njemačkim filmom "Jenseits der Stille", a Kenović je proglašen i najboljim rediteljem. Stigla je godinu i po nakon snimanja u gradu koji se tek izvlačio iz opsade, za kinematografiju koju je rat, kako piše Filmofil, potpuno uništio.

Iza te nagrade stoje priče koje su ostale važnije od nje. "Sinko, ja te nikad ne bih prepoznao", rekao je Nadarević Elmedinu Leleti na setu serije "Lud, zbunjen, normalan". Razgovarali su još malo. Onda je glumac zastao i pogledao ga u oči.

"Ipak bih te prepoznao po očima."

Taj susret Leleta je opisao za Anadoliju u novembru 2020. godine, dan nakon što je Nadarević preminuo. Dotad je prošlo gotovo četvrt stoljeća od filma koji ih je spojio, jednog od prvih igranih filmova snimljenih u Bosni i Hercegovini poslije rata i jednog od rijetkih koji je ratno Sarajevo pokazao očima ljudi koji su ga upravo preživjeli.

Scenarij koji je rat učinio bespredmetnim

Ademir Kenović trebao je početi snimati u proljeće 1992. godine. Nekoliko sedmica prije početka produkcije počelo je pucanje po Sarajevu. "Morali smo se sakrivati da bismo ostali živi", zapisao je kasnije u rediteljskoj izjavi za Evropsku filmsku akademiju.

Kada je poslije ponovo pročitao taj prvi scenarij, shvatio je da priča napisana prije rata više nema veze sa stvarnošću oko njega. Novu su u početku pisali kao priču o dvojici starih ljudi. Vremenom su na njihovo mjesto došli pjesnik, dva dječaka i pas. Kenović je to nazvao ljubavnom pričom između pjesnika i dvojice djece. I pas je došao iz života: ranjena životinja koja nigdje drugo na svijetu, napisao je, ne bi preživjela, a u Sarajevu jeste.

Dok je pisao, snimao je. U ulici u kojoj je rođen napravio je 160 dvominutnih epizoda serijala "Ulica pod opsadom", koje je BBC emitovao u 22:28, dvije minute prije dnevnika. "Smatrao sam da je to jedini način na koji mogu sačuvati razum", rekao je za Radar 2024. godine.

Francuski Canal+ tražio je probnu scenu prije nego što odluči o novcu. Pjesnik Marko Vešović tu je zimu godinama kasnije prepričavao ovako: danima padaju granate, drveće puca od mraza, glumce je nemoguće okupiti. Zato su pred kameru, u oštećenoj Vijećnici, stali on i Abdulah Sidran. Sidran je igrao pjesnika koji je digao ruku na sebe, a Vešović ga je u kadru upitao je li to uradio "da olakšaš Karadžiću posao". Sidran je, prema toj priči, usred kadra dvaput potvrdno klimnuo glavom. Ekipa kojoj su cvokotali zubi prasnula je u smijeh.

Ruševine nije trebalo graditi

Film je sniman od februara do maja 1996. godine, na stvarnim lokacijama u porušenom Sarajevu, dok su probna snimanja i audicije održavani još tokom opsade, piše Mirza Skenderagić za Filmofil. Kenović kaže da je bilo fascinantno snimati ga.

"U isto vrijeme je bilo užasno, jer je to bilo kopanje po svježim ranama koje sam morao stalno rekonstruisati."

Priča je jednostavna. Pjesnik Hamza ispraća ženu i kćerku iz opkoljenog grada, a sam ostaje. U stanu zatiče Adisa i njegovog nijemog brata Kerima, dječake koji su preživjeli masakr u svom selu i traže tetku. Tetke u Sarajevu više nema, pa troje ljudi koji nemaju nikoga postaju porodica. Stihovi koje Hamza izgovara kroz film Sidranovi su.

Hamza umije rukom nacrtati savršen krug. Kerim to pokušava i nikad mu ne uspijeva.

"Bili su kao naši roditelji"

Leleta je imao devet godina. Tokom snimanja živio je kod nane, odvojen od roditelja, pa je dijete koje u filmu ostaje bez porodice i pronalazi je kod stranca to u maloj mjeri proživljavalo i izvan kadra.

"Mogu reći da mi je tada puno pomoglo što je pored mene bio Mustafa, osoba koja je znala da me uputi, da me opusti, da se našali, da mi razbije tremu, da jednostavno napravi pravu atmosferu. (...) Mustafa i Josip Pejaković su jednostavno na setu bili kao naši roditelji."

Jedna od scena koje Leleta najradije pamti je ona u kojoj Adis priznaje Hamzi da se noću upiša. "Kako toliki, pa u gaće", pita ga Hamza. "To mi je od granatle." Pjesnik ga ispravlja da se ne kaže granatla nego granata. "Svejedno kako se kaže, ja se opet upišam."

Hamza je, prema ocjeni mnogih kritičara koju je Radar prenio u razgovoru s Kenovićem, najbolja Nadarevićeva filmska uloga. Leleta je o njemu rekao nešto drugo, nakon što su ga prijatelji zvali zbog vijesti o smrti: "Mislim da je Mustafa bio čovjek koji mogao sve da odglumi, ali ta uloga čovjeka mu je najbolje pristajala, uloga koju nije morao glumiti."

Razgovor je završio ovako: "Ja bih fudbalskim žargonom rekao, vjerovatno je glumcima 'gore' trebalo pojačanje, zato su ga pozvali."

Od Cannesa do Tokija, u istoj godini

Tokio nije bio prvo priznanje. Film je iste godine u Cannesu dobio nagradu François Chalais, a nekoliko mjeseci kasnije stigla je i pobjeda u Japanu. Bio je nominovan i za Evropsku filmsku nagradu u kategorijama filma i scenarija.

Gdje su danas dječaci

Leleta je poslije "Savršenog kruga" nastavio glumiti, u filmovima "Ljeto u zlatnoj dolini", "Go West" i "Karaula", ali glumu nije upisao. Najnoviji njegov razgovor o filmu koji smo pronašli je onaj iz 2020. godine.

O Almiru Podgorici, dječaku koji je igrao Kerima, zna se mnogo manje. Prema IMDb-u, to mu je jedina filmska uloga. U dostupnim izvorima nismo pronašli nijedan njegov intervju. Dječak koji u filmu ne izgovara ni riječ ni u javnosti se, koliko je poznato, nije oglašavao.

Trojica odraslih koji su ih tada vodili više nisu živi: Nadarević je preminuo 2020, Sidran 2024, a Pejaković 2025. godine.

Kraj koji bi danas drugačije snimio

Ko je gledao film, zna kako se završava. Adis gine na pokušaju izlaska iz grada. Kerim na drvenom nišanu ispisuje bratovo ime i zaokružuje ga. To je krug koji, napokon, zatvara.

Kenović je 2024. godine, gotovo tri decenije poslije, rekao da to više ne bi snimio tako.

"Danas bih to uradio drugačije, onaj dječak bi pobjegao i ne bi se film onako završio, jer su djeca globalno preživjela. S te strane taj film jeste neproračunat, jer da je bio proračunat sigurno bi bila neka varijanta sretnijeg završetka."

Opet opsada, trideset godina kasnije

Isti reditelj danas je ponovo u ratnom Sarajevu. Prva klapa filma i serije "Kad sam bio hodža" pala je 12. jula ove godine na groblju Alifakovac. "Savršeni krug" na groblju počinje i na groblju završava.

Roman Damira Ovčine prati mladića zarobljenog na okupiranoj Grbavici, prisiljenog da sakuplja i zakopava ubijene. Glavnu ulogu igra Issa Osmić. Uz film se snima i serija od osam epizoda, u produkciji Refresha, a datum premijere još nije poznat.

Ovaj put grad nije u ruševinama, pa se rat rekonstruiše. Krajem oktobra stanovnici Aerodromskog naselja upozoreni su da će tokom snimanja čuti zvukove nalik pucnjavi. Poziv za statiste najavio je snimanje do januara 2027. godine.

Projekt prati i spor. Ovčina je u julu javno ustvrdio da Kenović nema njegovu saglasnost za ekranizaciju u ovom obliku, da je ugovor iz 2021. raskinut i da je uslov bio da on sam napiše scenarij, te je najavio tužbu. Kenovićev pravni zastupnik odbacio je te tvrdnje i naveo da postoji ugovor kojim su prava uređena.

Kenović je u razgovoru za Radar 2024. godine upitan da li žali zbog neke propuštene prilike.

"Ne žalim za prilikama. Vjerovatno su propuštane iz pravih razloga. Žalim za ljudima kojih više nema."