Druga sezona serije "Squid Game" započinje tačno gdje je prva završila. Seong Gi-hun (Lee Jung-jae) sprema se ukrcati na avion kako bi konačno posjetio svoju kćer u Sjedinjenim Američkim Državama, nakon što je pobijedio na Igrama. Međutim, prije nego što ode, naziva broj na jednoj od kartica i ponovo biva uvučen u smrtonosnu igru.

Nakon uvodne sekvence i kratkog prikaza Gi-huna kako aktivira GPRS uređaj ugrađen iza uha, radnja skače dvije godine unaprijed. Policajac Hwang Jun-ho (Wi Ha-joon), koji je nekada istraživao misteriozne igre, sada radi kao saobraćajni policajac, nakon što je dobrovoljno napustio poziciju detektiva. Njegova karijera pretrpjela je udarac nakon što ga je ribar pronašao na rubu smrti u vodi blizu jednog od otoka.

U međuvremenu, Gi-hun posvećuje svoj život lovu na ljude koji stoje iza Igara. Koristi svoje bogatstvo da kupi oronuli motel i udružuje se s lihvarom kojeg je unajmio da pronađe misterioznog regrutera (Gong Yoo). Njegov cilj je dobiti novu priliku za ulazak u smrtonosni drugi krug Igara, odlučan da razotkrije istinu i pronađe pravdu.

Sedam epizoda u drugoj sezoni

Sa samo sedam epizoda u sezoni, prve dvije fokusiraju se prvenstveno na Gi-hunovu potragu, privremeno se udaljavajući od Igara. Ovaj uvod postavlja temelje za razumijevanje koliko se Gi-hun promijenio od kraja prve sezone. Više nije samo čovjek u sobi sa crvenom žicom – sada vodi čitavu operaciju, koristeći ostatak svog novca kako bi postigao pravdu, dok ga i dalje proganja smrt 454 druga takmičara.

Početne epizode također uspješno uvode nove likove, uključujući druge učesnike i jednog bivšeg čuvara iz prve sezone. Iako biste mogli očekivati da su većina čuvara sociopati, previše željni dehumanizacije i pokolja igrača kao u video igrici, serija pokazuje da nisu svi takvi, otvarajući prostor za složenije karakterizacije.

Predvidljivost i ponavljanje umanjuju napetost druge sezone

Loša strana druge sezone je to što, kada napokon stignemo do prave arene, igre postaju predvidljive. Preokreti u zapletu lako se naslućuju, čak i prije nego što se predstavi nova igra — a ako vam nešto promakne, serija će se pobrinuti da vam jasno stavi do znanja što slijedi, često gotovo nametljivo. “Squid Game” i dalje pati od problema gdje prvo prikazuje radnju, a zatim je previše objašnjava, čineći sve kako bi osigurao da gledatelj razumije svaku nijansu, često na uštrb suptilnosti.

Primjer je scena u kojoj igrači formiraju timove i njihove su noge vezane zajedno za igru u stilu štafetne trke. Nakon što je jasno prikazano kako je okretanje u grupi izazov i kako je lakše jednostavno se kretati unazad, scena prelazi na lik koji eksplicitno izgovara upravo tu misao. Na taj način serija doslovno “objašnjava” ono što je već bilo vidljivo. Ovo se ne dešava samo jednom, već gotovo svaki put, što može umanjiti doživljaj gledanja za one koji vole otkrivati stvari sami

Često se čini kao da se serija boji da njena publika neće razumjeti što se događa, pa sve mora biti naglašeno do krajnjih granica. Svaka dramatična scena djeluje emocionalno manipulativno – usporeni trenuci postaju zamorni, tjerajući gledatelja da analizira svaki detalj na ekranu prije nego što se fokus usmjeri upravo na te iste detalje.

Dijalozi često ponavljaju istu dinamiku iz prethodnih scena, trošeći vrijeme na ponovno preispitivanje odluke likova da li će ostati ili otići. Do kraja sezone osjeća se kako je previše vremena potrošeno na ponavljanje istih tema i situacija. Ovo je posebno šteta jer posljednja epizoda konačno donosi nešto svježe i drugačije, što pruža uvid u ono što je serija mogla biti. Više vremena moglo je biti posvećeno razvoju tih novih aspekata, umjesto da se zadržava na poznatom terenu.

Na neki način, serija se teško odupire ponovnom korištenju svojih najvećih hitova. Od manje šokantnih izdaja do krvavih masakra, “Squid Game” se često oslanja na iste narativne tačke u pokušaju da ponovo uhvati čaroliju prve sezone. Iako postoji čitava priča izvan arene, poput pokušaja Hwanga Jun-hoa da pronađe ostrvo na koje je Gi-hun odveden, taj narativ biva potisnut u drugi plan u korist Igara. Ironično, upravo je Jun-hoova priča bila jedan od najsnažnijih elemenata prve sezone.

Također, serija propušta priliku da istraži složenu dinamiku između In-hoa i njegovog brata Jun-hoa, niti povezuje Gi-huna s njima, čime bi se stvorio intrigantan sukob među trojicom muškaraca povezanih na neočekivane načine. Umjesto toga, serija radije igra na sigurno, ponavljajući već poznatu formulu, što često djeluje više kao reciklaža nego kao kreativni napredak.

Propuštene prilike za dublje istraživanje likova i dinamike

Na kraju, “Squid Game” nije uspjela otkloniti svoje slabosti iz prve sezone. I dalje je previše sklona crno-bijelim prikazima, iako prisustvo Frontmena unosi nešto više nijansi u priču. Serija i dalje djeluje kao da stalno “maše prstom” prema publici, moralizirajući o novcu i pohlepi, umjesto da dublje istraži kompleksnost svojih tema. Ponavljanje već iscrpljenih lekcija o ljudskoj prirodi i pohlepi otežava narativ, umjesto da ga unaprijedi ili obogati.