Piše: Mario Radišić

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, imali smo prilike vidjeti dva ostvarenja koja dijele nekoliko srodnih parametara. Radi se o ostvarenjima „Američka fikcija“ redatelja Corda Jeffersona i „Stranputice“ Alexandera Paynea, djelo iz 2004.godine.

Oba filma možemo svrstati u podžanr dramedije, svojevrsnog hibrida čistokrvne drame i romantične komedije, oba možemo smatrati uratcima takozvanog nezavisnog američkog filma, oba su nominirana za pet Oscara u skoro svim istim kategorijama. I na kraju, oba osvajaju po jednog Oskara, onog istog, za najbolji adaptirani scenarij.

Gledajući površno, reklo bi se dvije strane istog novčića. Međutim, malo dublja analiza ipak daje znatno drugačiju sliku. „Američka fikcija“, laureat ovogodišnje dodjele nagrada Američke filmske akademije, na kraju se pokazao kao djelo intrigantne premise ali isto tako nevješto sklopljeno, pretenciozno i djelo koje dosta naivno nastoji unovčiti trenutnu naklonost Hollywooda ka angažiranim pričama o marginaliziranim skupinama društva. Nasuprot tome, “Stranputice“, film koji ove godine slavi dvadesetogodišnjicu od premijernog prikazivanja, pokazat će se da je s godinama samo dobijao na relevantnosti i prerastao u ne samo jednog od najboljih predstavnika svoga žanra već i u jednog od najboljih i najznačajnijih američkih filmova u proteklih nekoliko decenija.

„Stranputice“ je priča o dvojici prijatelja, Milesu i Jacku, koji kreću na sedmodnevno putovanje kroz vinsku regiju Kalifornije. Putovanje je Milesova ideja. On se predstavlja kao veliki poklonik vina, a zapravo je razvedeni alkoholičar, nezadovoljni nastavnik engleskog jezika i neuspjeli pisac. Namjera mu je pokazati iskustvo vinarija svome prijatelju kojeg čeka skoro vjenčanje. S druge strane, Jacka, glumca u jeftinim televizijskim sapunicama, vino pretjerano ne interesira. Umjesto toga, flertuje sa svakom konobaricom koju sretnu. Tokom puta upoznaju Stephanie i Mayu i životne vizure njih dvojice brzo počinju da se mijenjaju.

U godini kada kreativni dvojac, redatelj Alexandera Payne i glumac Paul Giamatti, slave veliki komercijalni i kritičarski uspjeh svog novog zajedničkog ostvarenja „The Holdovers“, idealna je prilika za podsjetiti se na “Stranputice”, njihovu prvu suradnju i sada istinski filmski klasik iz 2004.godine. Klasik koji će zapravo s vremenom prerasti okvire sedme umjetnosti i postati dijelom opće kulture. Zbog „Stranputica“ navodno je za 16% skočila prodaja vina pinot noir u zapadnom dijelu SAD-a i značajno se povećao priliv turista u dolinu Saint Ynez u Kaliforniji. Početkom 2000-ih godina, Payne je bio na vrhuncu svoje stvaralačke moći.

Redatelj koji je odrastao 70-ih godina, očigledno je za svoje radove crpio inspiracije od filmaša toga razdoblja, od Woodyja Allena, preko Hala Ashbyja, pa sve do Petera Bogdanovicha i Boba Rafelsona. Po uzoru na prethodnike, i Payneovi su filmovi prožeti atmosferom „amerikane“, mješavine su intimnih karakternih studija i romantične kao i slapstick komedije, sa umjerenom dozom dokumentarističkog realizma. Slične artističke senzibilitete redatelj je pokazivao i u svojim prijašnjim, također izvrsnim, ostvarenjima, poput „Građanke Ruth“ , „Izbora“ ili „Gospodina Schmidta“, ali njegov autorski izričaj i svjetonazor nigdje neće biti tako zrelo, efektno i uvjerljivo manifestirani kao u „Stranputicama“. Termin „dramedija“ upotrebljava se još od kraja 70-ih godina dvadesetog vijeka, u početku se najprije odnoseći na televizijske serijale koji su kombinirali elemente komičnog i dramskog. Iako je takva žanrovska kombinacija prisutna i na filmu praktično od samih njegovih početaka, svoju ozbiljniju primjenu počinje iskazivati upravo nakon „Stranputica“. Čas mračno i depresivno, čas optimistično, melankolično i razigrano, djelo Alexandera Paynea na skoro besprijekoran način iscrtava psihološka stanja i sociološke konflikte svojih junaka.

Služeći se narativnim vinjetama, britkim dijalogom, ekspresivnim mizanscenom, epizodičnom strukturom i minimalističkim stilom pripovijedanja, redatelj, zajedno sa svojim višegodišnjim scenarističkim partnerom Jimom Taylorom, uprizoruje sve kompleksnosti i višeznačnosti krize srednjih godina u čijoj oluji su uhvaćeni njegovi, opipljivo živi, protagonisti. Payne će to učiniti uz veliku podršku izuzetnog glumačkog ansambla. Sjajni glumci Thomas Haden Church i Sandra Oh će konačno dobiti priliku kakvu zaslužuju, revitalizirat će se karijera u tom trenutku skoro zaboravljene Virginie Madsen ali, na prvome mjestu, će definitivno potvrditi svoju glavnu zvijezdu, Paula Giamattija, kao jednog od najboljih karakternih glumaca današnjice.

Na kraju, može se reći da je „Stranputice“ jedan od onih filmova koji savršeno odražava prirodu simbola kojim se služe, pa tako on stari poput vina – s godinama je samo bolji, nudi bogatije okuse i ostavlja senzibilniji, potpuniji i snažniji dojam.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad