Kritika filma "Happyend": Drama o prijateljstvu snažnija od političke alegorije

„Happyend“, ostvarenje koje ćemo moći pogledati u okviru programa Kinoskope Sarajevo Film Festivala, redateljski je debi u igrano-filmskoj formi japanskog autora rođenog u New Yorku Nea Sore. No, iako je ovo za Soru dugometražni prvijenac, ne radi se o neiskusnom filmašu, već o stvaraocu iza kojeg je mnoštvo kratkih filmova ali i sjajni dokumentarac „Ryuichi Sakamoto: Opus“ iz 2023.godine u kojemu mladi redatelj na zvučno i vizualno impresivan način dočarava posljednji koncertni nastup svog oca, nedavno preminulog slavnog japanskog kompozitora Ryuichija Sakamota. Sa „Happyendom“ Sora nastoji reći da se polako počinje udaljavati od umjetničkog naslijeđa oca i graditi sopstveni kreativni put i identitet. To čini kroz antiutopijsku priču koja pokušava balansirati mladenački bunt i ozbiljan socijalno-politički komentar.

„Happyend“ smješta svoj narativ u blisku budućnost i govori o dvojici tinejdžera, Kou i Juti, prijateljima još od ranog djetinjstva, koji se suprotstave školskom direktoru, nakon što je on uveo drakonski sistem nadzora u školu. Istovremeno, kao posljedica potencijalne opasnosti od najavljenog velikog zemljotresa, u cijelom Japanu se intenziviraju opresivni zakoni. Redatelj se služi premisom o školskom ugnjetavanju kao alegoriji o tome kako rigidna, totalitarna društva mogu pronaći bilo kakav izgovor za kontrolu stanovništva pod krinkom njihove sigurnosti. Gubitak slobode i privatnosti, represija i autokracija, ksenofobija i rasizam, teme su prikladne najprije za kakva političkog trilera. Međutim, Sora ih provlači kroz prizmu takozvanog “seishun eiga” filma, odnosno japanske tinejdžerske dramedije i satire i to čini na uglavnom zadovoljavajući način, prvenstveno zbog uvjerljive karakterizacije glavnih protagonista. Povezanost dvojice najboljih prijatelja i njihovo potom postepeno udaljavanje, na efektan način ilustrira kako radikalni politički pogledi mogu dovesti do raskola u odnosima. Nažalost, i pored intrigantnog koncepta, redatelj ne uspijeva u potpunosti podjednako kvalitetno žonglirati i kontrolirati dva oprečna izričaja. Tinejdžerska priča o odrastanju daleko je bolje razrađena od šireg i ozbiljnijeg političkog diskursa, pri čemu ovaj potonji, kako radnja odmiče, postaje sve više zapostavljen. Također, prezentiranje mladenačkog neposluha i protesta kao mikrokosmičke slike cijelog Japana, ne funkcionira uvjerljivo jer jednostavno nemamo dovoljno uvida u vanjski svijet, pa mali studentski problemi preuzimaju pozornicu onim opće relevantnim. U konačnici, “Happyend” Nea Sore redateljski je debi koji može dobiti prolaznu ocjenu ali koji ipak još uvijek ne pokazuje zrelost i zaokruženost autorove vizije, već samo ističe njegov potencijal.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad