Roman "Majka Kraljica Katarina Kosača Kotromanić", autorice Nataše Bartula Hebert, izašao je iz štampe u godini kada se obilježava 600 godina od rođenja Katarine, u narodu zapamćene kao najvoljenije bosanske kraljice.

Roman je predstavljen 26. jula u Vogošći, 27. jula u Ilijašu, 28. jula u Kraljevoj Sutjesci, a 31. jula će biti u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a predviđeno je i predstavljanje u Travniku i Visokom.

N1

N1

N1

N1

N1

N1

N1

Roman “Majka Kraljica Katarina Kosača Kotromanić” predstavlja jedinstvenu priliku za obilježavanje godišnjice rođenja kraljice Katarine, kćeri Stjepana hercega od Svetog Save. Kraljica Katarina je živjela u 15. stoljeću i bila je supruga kralja Stjepana Tomaša. Njena priča, koja se proteže kroz istorijske događaje i lične tragedije, donosi bogat uvid u prošlost Bosne i Hercegovine.

Nataša Bartula Hebert ističe da je 600 godina od rođenja najvoljenije bosanske kraljice momentum koji BiH treba dostojanstveno obilježiti, te da je sretna što je ovaj roman izašao upravo u ovoj godini.

Autorica romana navodi da je on nastajao iz ljubavi prema Bosni i Hercegovini i njenoj povijesti.

“Istina, povijesti koja je bila ne uvijek ružičasta, često krvava, ali jedno je sigurno: imamo bogato kulturno nasljeđe na koje možemo biti ponosni. Upravo u cilju razvijanja kolektivnog ponosa nastaju ovakva djela. Ne samo da se ne zaboravi prošlost, već da se iz prošlosti izvuče pouka za sadašnjost i budućnost. Istorija je vrt iz kojeg izniče budućnost”, mišljenja je Bartula Hebert.

“Metafora najljepših vrlina dostojanstvene vladarke”

Govoreći o posvećenosti pisanju o srednjovjekovnoj Bosni, Bartula Hebert kaže da je u svom prvom istorijskom romanu “Dubrovnik, grad nabožićki” u kome je opisana saga srednjovjekovne Bosne, otkrila identitet svoje autorske vokacije, a budući da je i tu opisivala lik kraljice Katarine i njenu sudbinu, to iskustvo joj je pomoglo da se uhvati ukoštac s veoma zahtjevnom umjetničkom zadaćom.

Nakon “Dubrovnika nabožićkog”, odlučila je da napiše roman posvećen ličnosti koja se svojim vrlinama, ljubavlju prema djeci, odanosti prema domovini, plemenitim djelima, pomaganjem siromašnih te dubokom vjerom uzdigla do titule Majke – požrtvovane majke svoje djece, kao i majke svoje domovine i njenih potomaka.

“Kraljica Katarina je bila i ostaje metafora najljepših vrlina dostojanstvene vladarke: posebno uzorna supruga i majka, hrabra, skromna, jednostavna i pobožna, uprkos nezamislivoj nepravdi i bolu, počevši od činjenice da je rano ostala udovica, pa do tragedije koja ju je zadesila odvođenjem djece i gubitkom voljene Bosne. Analiziranjem i usporedbom povijesnih izvora pokušala sam rekonstruirati život kraljice Katarine”, rekla je Bartula Hebert.

Neka od njih su joj, kako navodi, poslužili kao putokaz na osnovu kojih se može vjerovati da je posljednje dvije godine, prije odlaska u Rim, Katarina provela u Splitu. Zahvaljujući njima otkriva se da bi bosanska kraljica, spomenuta u mletačkim izvorima (1466), bila Katarina, a ne, kako se vjerovalo, kraljica Mara, supruga posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića.

“Osim povijesnog, akcenat sam stavila na psihološki prilaz duševnim svojstvima karaktera kraljice Katarine tako da sam na osnovu svega navedenog, pročitanog i analiziranog, dodala još jedan važan komponent: psihološko crtanje unutarnjeg bića”, rekla je Bartula Hebert.

Ona navodi da je ovaj roman samo potvrdio ono što je već dugo osjećala – da joj pisanje služi kao ulaznica za povratak korijenima.

“Ja svojim porijeklom, odgojem, obrazovanjem, mislima i čulima, instinktivno tražim likove podneblja iz kojeg potičem, pokazujući se, s vremena na vrijeme, iz daleke Kanade, na promocijama romana u Bosni i Hercegovini, kao rijeka ponornica, da uvjerim svoju domovinu kako je nisam napustila. Na taj način ja andrićevski vraćam dug zemlji ili pak poput Meše Selimovića tvrdim da ljepših krajeva možda ima, ali dražih nigdje. BiH je meni ono što je izvor rijeke Bosne Bosni! Bez Bosne bih presahla”, istakla je u razgovoru za Fenu Nataša Bartula Hebert.

Književno popunjavanje velikih praznina

Knjigu je objavila IK Art Rabic, a suizdavač je Zadužbina “Ljudsko bratstvo”. Korice je radio Adis Elias Fejzić, a recezenti su Senadin Lavić, Goran Simić i Dubravko Turalija.

Književnik Goran Simić u recenziji je zapisao da ako romansiranu biografiju shvatimo kao književno popunjavanje velikih praznina koje se javljaju u svim knjigama historije, između redova suhe biografije, ako je imaginacija ta koja nedostaje, onda ovaj roman Nataše Bartule Herbert treba smatrati briljantnim vodičem. U oba smjera. U smislu koliko historija može biti oplemenjena književnom rekonstrukcijom i koliko književnost može biti oplemenjena likovima i životima koji nisu dopričani na način na koji zaslužuju da ožive u oba smjera.

Dubravko Turalija u recenziji navodi da je ključna poruka romana “razumjeti ljudsku bol, suosjećati s nevoljnima i grliti voljene oko sebe, kao i ne gajiti mržnju prema neprijatelju i nadati se mimo svake nade”.

Nataša Bartula Hebert je bh. književnica, živi i stvara u Kanadi, u Montrealu. Završila je studij književnosti, a 1995. emigrira u Kanadu. Od 2018. svoja djela redovno izdaje u Sarajevu. Njenu neraskidivnu vezu sa zavičajem potvrđuje i rad u Fondaciji Starobosanski grad Dubrovnik, Ilijaš, čiji je aktivan član od 2019. godine.

Bartula Hebert je aktivan član Društva umjetnika DAM – Diversité artistique Montréal. Od juna 2023. godine član je Društva pisaca BiH, kao i Udruženja umjetnika PEN Kanada.

Objavila je knjige “Dubrovnik, grad nabožićki”, “Moj pedalj zemlje”, “Jača od vučice”, “Ljiljana, jabuko moja”, “Izbjegličke suze”, te knjige za djecu “Mačak Marko i druge priče, basne” te “Larin čarobni cvijet”.