Zaboravljena kraljica Bosne
Posljednja bosanska kraljica nije bila Katarina: Priča o ženi koju je historija gotovo zaboravila

Kraljica Katarina Kosača zauzima posebno mjesto u historijskom pamćenju Bosne i Hercegovine. Ipak, posljednja bosanska kraljica bila je Mara Branković, supruga posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine uspjela je izbjeći sudbinu svog pogubljenog supruga i nastaviti život u izgnanstvu. O njenom životu svjedoče dokumenti Dubrovačke Republike i osmanska diplomatska prepiska, koje je detaljno istraživala historičarka Senja Mahinić.
Mara Branković, poznata i kao Jelena, rođena je najvjerovatnije 1447. godine. Bila je kćerka srpskog despota Lazara Brankovića i Jelene Paleolog, potomkinje ugledne bizantske vladarske porodice.
Sa svega dvanaest godina, 1. aprila 1459. godine, udala se za bosanskog prijestolonasljednika Stjepana Tomaševića. Brak je bio dio političkog saveza kojim se nastojalo zaustaviti osmansko napredovanje prema Bosni i Srbiji.
Dvije godine kasnije, kada je Stjepan Tomašević naslijedio bosansku krunu, Mara je postala kraljica Bosne.
Njena vladavina trajala je kratko. U proljeće 1463. godine osmanska vojska sultana Mehmeda II osvojila je Bosnu, a posljednji bosanski kralj je pogubljen.
Mara je preživjela osvajanje i uspjela pronaći utočište izvan zemlje.
Šta otkrivaju dubrovački dokumenti?
Historičar Senja Mahinić u članku Životni put posljednje bosanske kraljice Mare nakon propasti Bosanskog kraljevstva, objavljenom 2014. godine rekonstruisao je kraljičinu sudbinu na osnovu dubrovačkih, mletačkih i osmanskih izvora.
Jedan od najranijih dokumenata nakon pada Bosne potječe od 9. jula 1463. godine. Dubrovačko Vijeće umoljenih tada je dozvolilo kraljici Mari da se skloni na jedan od dubrovačkih otoka.
Dokument potvrđuje da je kraljica preživjela osmansko osvajanje i da je Dubrovnik bio jedna od prvih stanica njenog izbjeglištva.
Prema istraživanju, Mara je u oktobru iste godine boravila u Dubrovniku, a potom prešla u Split, koji je tada bio pod mletačkom vlašću.
Posebno zanimljiv dio njene biografije odnosi se na relikvije svetog Luke, koje je donijela iz Smedereva nakon pada tog grada 1459. godine. Za njih su interes pokazivali i Dubrovčani i Mlečani, što svjedoči o političkoj i materijalnoj vrijednosti koju su takvi predmeti imali u srednjovjekovnoj Evropi.
Kraljica koja je nastavila borbu za nasljedstvo
Nakon godina o kojima postoji malo pouzdanih podataka, Mara se ponovo pojavljuje u historijskim izvorima na području Osmanskog carstva.
Njena kasnija sudbina bila je povezana s porodičnim sporovima i nastojanjima da ostvari nasljedna prava iz porodice Branković.
U tim sporovima značajnu ulogu imao je Dubrovnik, gdje je bila pohranjena imovina njene porodice.
Sačuvana diplomatska prepiska pokazuje da su se u pitanja nasljedstva uključivali i osmanski vladari, što govori o Marinim vezama s političkim krugovima Osmanskog carstva.
Važno je pritom razlikovati njeno porodično nasljedstvo od imovine Bosanskog kraljevstva. Dokumenti se odnose na prava koja je Mara potraživala kao pripadnica porodice Branković.
Njena priča tako obuhvata mnogo više od kratkog razdoblja provedenog na bosanskom prijestolju. Ona pokazuje kako su članovi srednjovjekovnih vladarskih porodica i nakon gubitka države pokušavali sačuvati svoj položaj, imovinu i političke veze.
Zašto je Katarina poznatija od posljednje kraljice?
Katarina Kosača, supruga kralja Stjepana Tomaša i maćeha posljednjeg bosanskog kralja, ostala je mnogo prisutnija u bosanskohercegovačkoj tradiciji.
Nakon pada Bosne živjela je u Rimu, gdje je umrla 1478. godine. Njena sudbina, povezana s izgnanstvom, gubitkom djece i franjevačkom tradicijom, stoljećima je bila dio historijskog i vjerskog pamćenja.
Mara Branković ostala je u njenoj sjeni, iako je upravo ona bila supruga posljednjeg vladajućeg bosanskog kralja.
O njenoj historijskoj ulozi govori i historičar Benjamin Hekić u naučnom radu „Jelene, žene kojih ima. Ženski dinastički legitimitet u Bosanskom kraljevstvu i Srpskoj despotovini od kraja 14. do početka 16. stoleća“, objavljenom 2025. godine u Istorijskom časopisu.
Hekić analizira ulogu žena u prijenosu dinastičkih prava i političkog legitimiteta, uključujući Maru Branković i bosansku kraljicu Jelenu Grubu.
Njihove biografije pokazuju da žene u srednjovjekovnoj Bosni nisu bile samo supruge vladara. Njihovo porijeklo, brakovi i nasljedna prava imali su značajnu ulogu u političkim odnosima tog vremena.
Historija Mare Branković ujedno podsjeća na širinu diplomatskih veza srednjovjekovne Bosne, koja je kroz svoju vladarsku dinastiju bila povezana s Dubrovnikom, Ugarskom, srpskim zemljama, Bizantom i drugim političkim središtima Evrope.
Više od pet stoljeća nakon pada Bosanskog kraljevstva, dokumenti o njegovoj posljednjoj kraljici ostaju važan izvor za razumijevanje bosanske državne historije i života ljudi koji su preživjeli njen najdramatičniji preokret.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare