Pozorišni i filmski reditelj Gorčin Stojanović izjavio je da je na ovim prostorima pobijedio nacionalizam. “Nacionalizam je pobijedio. Poraženi smo mi koji smo s nacionalizmom imali problema, da to kažem eufemistički. I ne samo u Srbiji, samo što to nije nikakva utjeha”, izjavio je Stojanović za portal Nezavisnost.org.

“Kad se jednom suspenduje ideja Republike, potrebno je neko vrijeme da se ona obnovi, kao što nas uči francuska historija i povijest napoleonskih zavrzlama. U takvoj situaciji, ali i u opštoj informatičkoj i pandemijskoj stvarnosti u kojoj živimo, pod stalnim pritiskom – može doći do nekog oblika katarze, nekog oblika otreženjenja. Jer, suspenzija demokratskog i republikanskog odnosa prema društvenom biću, ne može trajati vječito. Nevolja sa nejakim kneževinama, dakle – uređenjima sa nedostatnim suverenitetom, počiva u tome što one, takve, odgovaraju onima koji ih mogu imati pod paskom, a nisu u stanju same proizvesti dovoljnu količinu demokratske supstance. Tako da – biće nešto, možda i uskoro, samo što je teško zamisliti hoće li to nešto biti emancipacija ili novi udar samouniženja”.

Na pitanje o poziciji Srbije na mapi Evrope i regiona, Gorčin Stojanović je rekao da je “Srbija gdje je oduvijek i bila, i tu i tamo, ni tu, ni tamo”.

“To će reći: na Balkanu onoliko koliko joj odgovara, u Evropi samo onoliko koliko njena uprava misli da je potrebno, a mi, njeni stanovnici, onoliko koliko mislimo da tamo možemo biti. Drugim riječima: i nadalje u himeri, tlapnji, iluziji, utopiji, što bi rekao Tin u Odlasku – u slutnji, u čežnji. Srbija je nigdje i svugdje, takoreći – Nigdina sama. Te smo i mi, zajedno s njom, što bi, pak, rekao Lennon – Nowhere Men, Ljudi niotkud. Ne govorim ili još ne govorim o politici. Govorim o maloj plačevnoj dolini koja je tek malo veći vilajet od okolnih, sebi sličnih. Kabadahijsko ponašanje je kao i svako silništvo – oblik kukavičluka. Čim se podvikne, siledžija – nekad se govorilo ‘silos’ – ustukne. Tako i Srbija, tačnije – tako njena aktuelna uprava. Kao i prethodne, doduše“.

Prema njegovim riječima, “politički rečeno: Srbija nije dovoljno samostalna, nezavisna i inokosna da bi mogla biti pravi kabadahija”.

“Kao takva, povišene retorike, a snižene borbene moći, ona je taman onoliko prijetnja susjedima koliko susjedima odgovara da im slabaška zemlja bude prijetnjom”.

Povodom konstatacije da reditelj uspješno radi na prostoru nekadašnje zajedničke države čije najvitalnije naslijeđe su umjetnost i kriminal, Stojanović je kazao da je “kriminal kosmopolitska stvar”.

“A najvitalniji je prostakluk. Srbi, Hrvati, Bošnjaci oduvijek su bili braća po primitivizmu. I to će ostati do kraja svijeta. Što znači i ovo – ne postoji ‘bivša Jugoslavija’, postojala je jedna država koja se tako zvala dva puta. A Jugoslavija kao pojam i te kako postoji, nije se nikad raspala. Da jeste, ne bi se ova goreimenovana braća po prostakluku toliko bavila jedni drugima, mrzeći se – dok slušaju istu ‘dvojku’. Država bude, pa ne bude. Prostakluk ne umire. Samo se ponekad pritaji. I to što sam se ponekad ponegdje mrdnuo, ja ili neko drugi, ne znači ništa. Na čemu sam ja vrlo zahvalan, samo bi mi još nedostajalo da imam i neki značaj, poglavito ‘regionalni’”.

Izbjegavanje našeg društva da se suoči sa teškim naslijeđem ratnih zločina reditelj doživljava kao poraz demokratije.

“Svako društvo izbjegava da se suoči sa svojim mračnim stranama. Samo što demokratska društva to uzimaju sebi za obavezu. Srbija je kratko i loše živjela demokratiju, nešto je zagrebala, ali je nevolja sa našim demokratama što im je demokratija ili penjoar kojim pokrivaju nago tijelo nacionalizma, ili se, ako jesu istinske demokrate, zaogrću šinjelom nacionalizma, misleći da je to način da dopru ‘do naroda’. Sa nedemokratama se ne može razgovarati o demokratiji, pa je tako i bespredmetno tumačiti njihove radnje. Tako da sve doživljavam kao posljedice tog velikog poraza demokratije. Ili, pak, posljedice trijumfa klero-nacionalizma i šovenstva. Kad si poražen, poražen si. Nešto se, kao, džilitaš, naprđuješ, iritiraš umrtvljeno nacional-građanstvo, spašavaš dušu i nadaš se da ti dijete neće živeti ovdje“.

Dodao je da izlivi mržnje prema drugima i drugačijima dolaze iz “dubine ljudskog bića”.

“Samo što je to ponegdje zatomljeno, te se javlja u vidu brejvikovskih incidenata, a ponegdje, kod nas, recimo, dio je svakodnevice. Tako se ovdje vaspitava djecu. Djeca devedesetih sad su roditelji neke djece. Emancipacija nije uspjela, demokratija se nije primila, republika suspendovana, samo primitivizam mijenja oblik”.

Na pitanje o socijalne-ekonomskim problemima umjetnika reditelj je odgovorio da “umjetnici ovdje uvijek jedva preživljavaju, ako nisu skloni sklanjanju pod skute politike”.

“To je ovdje tako. Govorim iz pozicije višedecenijskog podstanara, na primjer. Dakle – znam šta govorim. Sam sam, međutim, birao, nisam imao iluziju da će biti drugačije, onda kad sam, prije trideset i pet godina, birao čime ću se baviti. Kao i kad sam, tri puta, odlučio da ću šantićevski ‘ostati ovdje’“.

Saglasio se sa primjedbom da umjetnici nisu naročito uspješni u borbi za svoja radna, ekonomska i socijalne prava.

“Probali smo. I ja sam probavao, batrgao se ponekad po kojekakvim predsjedništvima udruženja, sindikatima… U društvu koje kulturu ne prepoznaje kao svoje jedino blago – ima, naime, litijuma, plodne zemlje i građevinskog zemljišta i drugdje – ne može se očekivati ni da oni koji je stvaraju imaju vremena da se, svakodnevno angažovani, u borbi za (o)srednju ili bilo kakvu egzistenciju, sudaraju sa visokorazvijenim birokratskim sistemima koji svaku nematerijalnu vrijednost vide kao nepotrebnu rashodnu stavku na kojoj se ne može zaraditi ni legalno, ni ilegalno”, rekao je reditelj Gorčin Stojanović u razgovoru za portal Nezavisnost.org.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad