Riječi imaju direktan uticaj na formiranje identiteta djeteta. Kroz etiketiranje djece, na primjer kategoriziranjem ih kao “lijene” ili “pametne”, možemo im zapravo nanijeti štetu. Iako sebe vidimo kao dobronamjerne arhitekte njihove budućnosti, možemo ih, nehotice, spriječiti da ostvare svoj puni potencijal.
Postoji osjetljiva ravnoteža između podsticanja i pomaganja djetetu da raste i osude. Važno je da razmislimo da li naše riječi grade mostove ili barijere za djecu koja ih čuju.
Etikete: više od pohvale i kritike
U psihologiji, termin etiketiranje odnosi se na proces kroz koji ljudi klasificiraju ili opisuju identitet onih koji značajno odstupaju od onoga što se smatra normalnim ili prikladnim.
Neki stručnjaci definišu etikete kao pripisivanje kvaliteta određenom subjektu, koje se koriste za opisivanje ili identifikaciju. U tom smislu, kada koristimo etikete, implicitno sudimo koliko osoba odstupa od, ili se pridržava, društvenih očekivanja.
Uticaj etiketiranja na dječji razvoj
Većina stručnjaka smatra da postoje dvije vrste etiketa: pozitivne i negativne. Što se tiče potonjih, neke studije tvrde da uporne negativne ocjene dječijeg učinka od strane autoriteta oko njih mogu uticati na dječiju percepciju samih sebe. Ako stalno govorimo djetetu “tako si spor!” ili “uvijek griješiš!”, bit će vrlo teško promijeniti ovu samopercepciju u kasnijim fazama razvoja, piše The Conversation.
Ova očekivanja mogu uticati na ponašanje i ličnost, negativno utičući na djetetovo samopouzdanje i samopoimanje, što može dovesti do osjećaja inferiornosti.
Pozitivne etikete mogu biti jednako loše. Psiholog Jonathan Secanella navodi da kada djecu etiketiramo po njihovim postignućima – govoreći, na primjer, “dobro si uradio taj test jer si pametan” – povezujemo djetetovu intrinzičnu vrijednost s njihovim učincima. To ih može navesti da vjeruju da pad u učinku znači i pad njihove vrijednosti kao osobe.
Stoga je greška misliti da često davanje djeci ili učenicima pozitivnih etiketa pomaže u podizanju njihovog samopouzdanja. Studije su pokazale kako uvjerenja roditelja, koja utiču na etikete koje daju svojoj djeci, utiču na razvoj vještina emocionalnog prepoznavanja u djetinjstvu.
Dijete koje je naviklo misliti da dobija dobre ocjene u školi jer je pametno, na primjer, može razviti strah od neuspjeha, biti sklonije frustraciji i prekomjernom naporu.
Edukacija ili stigmatizacija?
Iako različite studije pokazuju da odvajanje učenika po sposobnostima može omogućiti personaliziraniju i stoga efikasniju edukaciju, neki stručnjaci vjeruju da to dovodi do stigmatizacije, odbacivanja od strane vršnjaka i ismijavanja, što zauzvrat dovodi do izolacije i povlačenja.
Etikete imaju moć da definišu šta će pojedinac postati. Direktno utiču na naša uvjerenja o našim sposobnostima, što znači da će pojedinac, jednom etiketiran, očekivati isti ishod od sebe u sličnim situacijama.
Uloga autoriteta
U psihologiji, Pygmalion efekt se odnosi na potencijalni uticaj koji vjerovanje jedne osobe – često učitelja, roditelja ili vođe – može imati na učinak druge osobe. Ovaj fenomen se može uočiti kada se ponovljene etikete internaliziraju, kristalizirajući u stvarnost koja se tada uzima zdravo za gotovo.
Stručnjaci su pronašli vezu između etiketiranja djece i Pygmalion efekta, pokazujući da postoji velika vjerovatnoća da očekivanja odraslih postanu samoispunjavajuća proročanstva.
Poticanje ličnog rasta: šta reći, a šta ne reći
Moguće je, i zaista pozitivno, oduprijeti se kategoriziranju djece prema njihovim karakteristikama ili sposobnostima. To možemo učiniti imajući na umu uticaj koji naše riječi mogu imati, i učenjem da se obratimo problemima djece kroz komunikaciju i pravovremeno pozitivno ojačanje.
Na primjer, ako se dijete bori da drži svoje lične stvari i prostor urednim, umjesto da kažemo “tako si neuredan”, možemo ponuditi pomoć u organizaciji ili čišćenju, ili reći nešto poput “pokušaj pospremiti sobu, siguran sam da to možeš, ali javi mi ako ti treba pomoć.”
Izjave poput “poseban si mi” također mogu istaknuti jedinstvenu vrijednost osobe izvan bilo kakvih specifičnih postignuća. Ako želimo reći djetetu da je dobro u određenom zadatku bez nagrađivanja puke poslušnosti, možemo reći nešto poput “sviđa mi se koliko si truda uložio u to” ili “vidio sam da si dijelio igračke sa prijateljem, to je bilo lijepo od tebe.” Umjesto da kažemo “talentovan si”, možemo reći “vidim da voliš crtati. Želiš li isprobati neke nove tehnike ili boje?”
Važno je da pohvale i pozitivno ojačanje dođu u trenutku kada se akcija dešava: davanjem trenutnog priznanja povezujemo ponašanje s pozitivnim odgovorom. Na ovaj način, pohvale ili nagrade se povezuju s djelovanjem samim, a ne s identitetom, ličnošću ili intrinzičnom vrijednošću djeteta.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!