Ono što nazivamo snijegom, dolazi u različitim oblicima i s različitim nazivima. Službena definicija snijega je padavina u obliku malih bijelih ledenih kristala koji se stvaraju direktno iz vodene pare u zraku na temperaturama manjima od 0 stepeni Celzijusa. Zima i snježne padavine za neke su izvor sreće i zadovoljstva, dok ih drugi zbog surovosti mogu i prezirati.
Snijeg nastaje u oblacima i spušta se na tlo u obliku snježnih pahulja. Iako je na molekularnoj razini snijeg veoma sličan ledu, manje je gustoće i sadržava više džepova zraka, pa se često smatra “poroznim”.
Koliko je snijeg gust, ovisi ponajprije o uvjetima u kojima je nastao. Svježi, praškasti snijeg ima manju gustoću od starijeg, kompaktnog snijega. Manja gustoća snijega, znači da je bolji izolator, zbog čega se životinje često, u potrazi za toplinom, zakopavaju u snijeg.
No, ne profitiraju samo životinje od snijega. I biljkama je on neophodan tijekom zimskih mjeseci jer pruža izolaciju za korijen biljke od velikih fluktuacija u vanjskoj temperaturi, a i kad se počne topiti pruža neophodnu vlagu biljkama.
I dok Eskimi imaju, prema posljednjim informacijama, više od 100 riječi kojima opisuju snijeg u njegovim najrazličitijim oblicima i varijacijama, naši jezici su nešto siromašniji. Najčešće koristimo riječ “snijeg”, a ovisno o njegovoj teksturi možemo ga opisati kao “mokri snijeg”, “prhki”, “zrnati snijeg”, “prašinasti snijeg”, “korasti snijeg” i ono što većina najviše mrzi – “bljuzga”.
Kolika je najveća pahulja?
Ali postoje i neke zanimljivosti vezane uz snijeg. Tako je, prema Guinnesovoj knjizi rekorda, najveća pahulja zabilježena blizu mjesta Missoula u Montani davne 1887. godine. Prema zapisu bila je promjera 38 centimetara i debela čak 20! No, naučnici sumnjaju u istinitost te tvrdnje. Naime, pahuljom se smatraju kristali koji koji nastaju smrzavanjem pare i koji oblikuju simetrični oblik sa (najčešće) šest krakova.
Ali pahuljom se nazivaju i nakupine kristala koji se međusobno povezuju dok se spuštaju prema tlu – ono što kolokvijalno nazivamo “krpe snijega” ili velike pahulje.
Stoga je fizičar sa Caltecha, Kenneth Libbrech odlučio istražiti koliko bi mogla biti najveća pahulja. Godinama je fotografirao pahulje koje nastaju u prirodi, a onda pokušao stvoriti pahulje i u laboratoriju. Najveća koju je uspio “uzgojiti” imala je čak 2,5 centimetara u promjeru, ali se raspala pod vlastitom težinom.
S druge strane, najveća koju je “uhvatio” u prirodi, pojavila se 2003. godine u kanadskom Ontariju. Svojim je fotoaparatom uhvatio “divovsku pahulju” promjera gotovo centimetar, piše ZIMO.
Ekipi iz Guinnesove knjige rekorda predložio je razdvajanje kategorija, tako da je rekord za najveću pahulju još uvijek onaj iz 19. stoljeća, a Libbrech je upisan sa najvećim “snježnim kristalom”.
Naučnici koji proučavaju snijeg ističu kako zapravo nema fotografskog dokaza za golemu pahulju iz 1887. godine već se taj rekord temelji na opisima tadašnjih svjedoka. Današnja moderna tehnologija omogućuje im da “uhvate” pahulju i prije nego što padne na tlo te tako naprave spektakularne fotografije koje otkrivaju da svaka pahulja ima vlastitu, delikatnu geometriju. Snježni kristali imaju cijeli niz različitih oblika – od malenih iglica do loptica. I naravno, svaka je posebna i jedinstvena.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!