Kada sunce prikaže svu svoju snagu, najčešće to ne možemo vidjeti u potpunosti ili predvidjeti unaprijed. No efekti tog prikazivanja snage mogu promijeniti svijet.

Sunce je posljednji put svoju snagu pokazalo 1859. godine, kada je nevidljivi val udario na planetu Zemlju. Elektroni su se kretali žicama Telegrafa, i kad bi naišli na prepreku – poput operaterove ruke – dostavljali su jak šok toj prepreci. Papiri u telegrafskim uredima su se zapalili, a operateri su otkrili da je do šoka dolazilo i kada telegrafi nisu bili povezani na struji. Bila je to najveća solarna oluja ikad zabilježena. Da se nešto takvo desi danas, ugrozilo bi globalne telekomunikacije, nokautiralo satelite i prijetilo da ubije astronaute.

Svakako, da se nešto slično desi danas, imali bi neku vrstu upozorenja, s obzirom da instrumenti širom zemlje (i u svemiru) nadziru sunce svake sekunde, svakog dana u godini. No, val koji se kreće brzinom svjetlosti ostavio bi čovječanstvu negdje između par minuta i jednog dana (ukoliko nas sreća mnogo posluži) da se pripremi za val nabijenih čestica koji putuje prema zemlji.

Zanimljivo je da je 1859. godine kada je došlo do solarne oluje astronaut u svemiru zapravo primijetio bljesak prije nego je oluja došla do Zemlje. Sljedeće jutro prije izlaska sunca, nebo je bilo obojeno u divne crvene, zelene i ljubičaste aure i to je zapravo sve što su ljudi u uglavnom predelektričnom svijetu 1859.-te godine vidjeli, ako su uopšte i bili budni. Osim prstiju operatera, čini se kako niku drugi nije bio povrijeđen ili oštećen na neki način.

No, vratimo se “u budućnost”, gdje se svijet mnogo više oslanja na elektroniku. Od 1972. godine NASA je zabilježila tri solarne oluje koje su imale utjecaj na svakodnevni život, no nijedna nije ni blizu one koja se dogodila 1859. godine. Da se ista dogodi danas, čovječanstvo bi se susrelo sa gubitkom GPS signala, prijema mreže i vjerovatno većine električne mreže.

Na aerodromima bi nastao haos jer bi avioni koji bi se u trenutku udara našli na nebu morali sigurno sletjeti, što bi bilo jako teško za izvesti bez satelitske navigacije. Astronauti koji su van svemirske stanice bi imali jako malo vremena od bljeska do udara fotona, što znači da bi morali jako brzo reagovati i vratiti se u stanicu. A za shvatanje posljedica udara morali bi čekati najmanje do sljedećeg dana, te o udaru čitati o novinama. Udar bi čovječanstvo košta bilion do dva biliona američkih dolara prvu godinu nakon udara, a oporavak od istog bi trajao četiri do deset godina.

Srećom, oluje poput one koja se dogodila 1859. godine su jako rijetke i događaju se jednom u otprilike 500 godina. No, nažalost, nema sigurnog načina za predviđanje jedne ovakve oluje, prenosi Balkan Android.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.