Cjepivo proizvedeno protiv novog koronavirusa djeluje na drugačijem principu od svih dosadašnjih. Stoga ne čudi da se oko toga, iako iz laičkih krugova, postavljaju brojna pitanja.

Dr. Jelena Krajačić Bucić, samostalna stručna ocjeniteljica dokumentacije o lijeku iz HALMED-a, u Točki na tjedan je objasnila: “Ovo cjepivo je drugačije po tome što se u organizam ne unosi antigen nego kod da bi stanica ljudskog organizma mogla proizvesti antigen. To je površinski antigen, tzv. spike protein koji je odgovoran za ulazak u stanicu.

Kad se unese mRNA, ona je uklopljena u lipidnu nanočesticu kako je ne bi stanica razgradila. Kad uđe u stanicu, ulazi u citoplazmu i daje informaciju ribosomima u samoj citoplazmi kako bi proizveli taj spike protein. Kad ga proizvede u stanici, onda organizam reagira na njega kao na strani protein i onda stvara antitijela. Dakle, organizam stvara antitijela protiv tog spike proteina koji nije unesen kao takav, nego ga je sama stanica proizvela.”

Kako bi razbili mitove koji se stvaraju oko te vrste cjepiva, stručnjaci na stranici Imunizacija.hr objavili su opširno tekst u kojem do detalja pojašnjavaju kako funkcionira mRNA cjepivo.

Prenosimo dio informacija, a detalje pronađite na ovom linku.

Koliko je istina da su nova mRNA cjepiva protiv SARS-CoV-2 virusa “na brzinu napravljena”?

Na prvi pogled to je točno, napravljena su u impresivno brzo vrijeme. No platforma odnosno ideja primjene RNA kao lijeka nije nimalo nova. Prvi RNA lijek, Fomivirsen, odobren je 1998. godine. Njime se liječila teška infekcija oka izazvana citomegalovirusom. Prethodni virusi i srodnici SARS-CoV-2 virusa, MERS i SARS-Cov-1 su nas isto već puno naučili o strategiji borbe protiv koronavirusa.

Kada su počela istraživanja potencijalnih mRNA cjepiva?

Već su 1990. godine znanstvenici prvi put dokazali da injekcija već gotove mRNA molekule u mišu izaziva prolazno stvaranje proteina. 1993. godine prvi put je pomoću mRNA protiv virusa gripe imuniziran miš. Prva klinička ispitivanja mRNA cjepiva započela su 2008. godine. Provedeno je ili je u tijeku otprilike 90 kliničkih studija mRNA cjepiva, bilo protiv infektivnih bolesti ili kod onkoloških pacijenata.

Ispituje se oko 20 cjepiva protiv infektivnih bolesti poput HIV-a, bjesnoće (rabijesa), ebole, zika, citomegalovirusa, parainfluenca virusa tip 3 i metapneumovirusa. Postoje dva tipa RNA cjepiva. Jedno je spomenuto mRNA cjepivo. Postoji i tzv. samoreplicirajuće RNA cjepivo.

Je li točna informacija da do sada nema registriranih mRNA ili drugih RNA cjepiva (vakcina)?

Da, točna je informacija. RNA tehnologija razvila se kasnije u odnosu na atenuirana cjepiva kao što su morbili (ospice), te rekombinantna cjepiva poput cjepiva protiv virusa hepatitisa B. Do sada nije bilo masovnih procjepljivanja populacije RNA cjepivima.

Kako to da nismo kroz četrdeset godina našli lijek protiv HIV-a i raka, a tako brzo našli lijek protiv SARS-CoV-2 virusa?

Biologija virusa HIV-a je na žalost takva da u tome nismo uspjeli. U tom neuspjehu bilo je i korisnih saznanja. Nastali su novi koncepti koje danas vidimo u cjepivima koje se spominju u medijima – adenovirusna cjepiva i mRNA cjepiva su djeca učenja na cjepivu protiv HIV-a i drugih virusa. Cjepiva protiv SARS-CoV-2 virusa su i plod istraživanja potencijalnih cjepiva protiv njegovih srodnika – SARS-CoV-1 i MERS virusa.

Njihovog razvoja bili su svjesni samo oni koji redovno prate nove lijekove u istraživanju, informacije o razvoju takvih cjepiva nisu se dijelile u medijima niti su zanimale prosječnog čitatelja. Istraživanja ova dva virusa omogućila su da upoznamo spike protein kao jedan od potencijalnih ciljeva neutralizacije tog virusa (imunizacije). Spike protein je postao i medijski poznat, no normalno se spominje u brojnim znanstvenim radovima o MERS i SARS-CoV-1 i prije pojave nove pandemije.

Može li mRNA cjepivo promijeniti genetski kod?

Ne. Da bi se to dogodilo, bio bi nam potreban enzim koji „prepisuje“ RNA u DNA, a taj enzim naše tijelo ne posjeduje. Retrovirusi kao HIV sadrže taj enzim i naizgled oni bi mogli prepisati RNA u DNA. No, pacijenti koji su inficirani HIV-om su danas ionako na visokoaktivnoj antiretroviralnoj terapiji što uključuje i blokadu tog enzima. Glavna je prednost mRNA što je – nestabilna. U našim stanicama se razgrađuje nakon nekog vremena kao i naša vlastita RNA te time nestaje.

Mogu li sastojci mRNA cjepiva izazvati teške alergijske reakcije?

Svaki lijek (time i cjepivo), hrana i dodatak prehrani mogu izazvati teške alergijske reakcije poput anafilaktičkog šoka. Njihova učestalost će se pratiti i nisu nam nepoznati načini hitnih medicinskih postupaka u takvim situacijama.

Koliki je problem što će se cijepiti potencijalno stotine milijuna ljudi, a cjepiva su ispitana svaka na nekoliko desetaka tisuća ljudi?

U dizajnu svake kliničke studije pazi se na odabir ispitanika – od tjelesne težine, starosti, do (rijetkih) etničkih grupa te eventualno drugih bolesti. Da, istina je da ulaskom u veliku populaciju dolazi do mogućnosti rjeđih/rijetkih nuspojava. Zbog toga i cijeli proces mora biti pojačano praćen kako bi se identificirali takvi problemi.

Što nam je još nepoznato i koje odgovore nećemo još imati nakon ovih prvih faza III kliničkih istraživanja?

Spomenuli smo mogući rizik rijetkih težih nuspojava koje se nisu zamijetile u populaciji od 20.000-30.000 ispitanika. Nećemo još znati sprječava li cjepivo asimptomatski prijenos virusa, a ne samo pojavu covida-19, odnosno simptomatskog oblika bolesti. To ćemo tek doznati u budućnosti. Ne znamo što je s ljudima koji su već preboljeli covid-19 i imaju protutijela u krvi jer takvi ljudi nisu uključeni u studiju.

Ne znamo sa sigurnošću ni koji je to protektivni (zaštitni) titar protutijela te kako cjepivo utječe na eventualno povećanje zaštite (ili ne utječe). Ne znamo što je s djecom, no srećom djeca su populacija kod koje se gotovo nikad ne razvija teži oblik bolesti. S druge strane, djeca isto sudjeluju u transmisiji, no zasebne studije morat će pokazati sigurnost u djece.

Ne znamo koliko će trajati imunost (zaštitna imunost) u odnosu na prebolijevanje bolesti. Puno je bilo rasprava oko toga koliko infekcija stvara dugotrajni imunološki odgovor (memoriju) i zaštitu i objave su varirale u ekstremima i senzacionalnosti. Jedini realni faktor je vrijeme – mi SARS-CoV-2 poznajemo tek godinu dana a tek za jednu do tri godine možemo znati kakva je memorija odnosno koliko traje zaštita imunizacijom. Čekamo i detaljnije informacije rezultata studija faze III, a ne samo kratka priopćenja.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad