Tragedije poput terorističkih napada u Francuskoj, ili u San Bernardinu obično ostavljaju dosta pitanja. Najčešća su: Ko je spreman na takvo nešto, i da li su ljudi zaista toliko zli?

Forenzički psiholog James Garbarino imao odgovore na ta pitanja.

Ranije ove godine, Univerzitet Loyola, tačnije njihov psiholog Garbarino objavio je knjigu u kojoj je pokušao objediniti sva svoja iskustva pod naslovom “Listening to Killers: Lessons Learned from My Twenty Years as a Psychological Expert Wintess in Murder Cases”, ili prevedeno na naš jezik “Slušajući ubice: Lekcije koje sam naučio iz dvadesetogodišnjeg iskustva kao psihološkog eksperta – svjedoka u slučajevima ubistva”.

Business Insider razgovarao je sa Garbarinom, kako bi pokušali “shvatiti” onu stranu ubica koju javnost nikada ne vidi.

1. Ubice su rijetko kada u kalupu “čudovišta”
Ispod fasade hladnokrvne ubice i deklarativnog sociopate obično se krije osoba kojoj treba pomoć. I to očajnički.

“Ako se prema njima ophodite kao prema živim bićima, a ne kao prema ubojicama, njihova ljudskost vas može iznenaditi”, tvrdi Garbarino.

Jednom prilikom je razgovarao sa čovjekom kojem je dijagnoza bila strahovita, ali mu je u razgovoru otkrio da bi taj čovjek plakao većinu noći, i da se svako jutro budio u suzama. Momenti poput ovih zahtijevaju da se svijet gleda iz ugla ubice, da se pokuša razumjeti njihova misao i moralna dilema s kojom se isprepliću prije počinjenja zločina.

To nas vodi do stavke broj 2.

2. Ne postoji besmisleno ubijanje

Svaki zločin ima svoju logiku, iako je svijet u većini slučajeva ne može vidjeti. To s druge strane ne opravdava niti jedan užasavajući zločin, ali ovaj stav psihologa svakako pokušava rasvijetliti važnu pozadinsku priču kriminalca.

Psiholozi ovom stavkom pokušavaju shvatiti šta je pošlo po zlu u glavi zločinca.

Grabraino često pominje “inicijaciju bande”, budući da su mnogi zločini počinjeni u ime obično veće grupe ljudi, te da se raznim ubistvima pokušava “dokazati pripadnost nekome ili nečemu”.

Ta banda, ili teroristička skupina obično ponude izbor “smrt nožem ili metkom”, a to je izbor koji bi rijetko ko od nas imao priliku da donese, kaže Garbarino.

Djeca u adolescenciji se često priključuju različitim skupinama jer im treba zaštita, a kompletan proces koji moraju proći da bi postali dio nečega je sam po sebi užasavajući.

Krimnalci će taj potez sami sebi opravdati, i njima će to zvučati sasvim logično.

3. Ubice su duboko oštećeni ljudi

Nije zlo koje motiviše ljude na ubistvo ili ubijanja. Ubice ubijaju zbog užasavajućih trauma koje su ranije proživjeli, kaže Garbarino.

U svakom svom intervjuu, Garbarino postavlja 10 pitanja svojim ispitanicima, putem kojih nauči sve o njihovom traumama iz najranijeg djetinjstva. Test je poznat pod nazivom “Adverse Childhood Experience scale”.

Većina populacije na tom testu ima skor nula, što je suštinski psihološki zdrav čovjek.

“Kada na ubicama primjenjujem ovaj test rijetko ko od njih pređe rezultat osam, a pojedinci dođu do desetke”, kazao je.

Garbarino traume ubica poredi sa osobama koje prežive napad ajkule. To postaje veliki dio osobnosti, i pomoću tog testa Garbarino tvri da može saznati uzroke činjenja užasnih zločina.

4. Najgori kriminalci se mogu promijeniti na bolje

Za većinu počinjenih zločina se ne može predvidjeti kako će ubice reagovati na rehabilitaciju. Pogotovo je to slučaj za adolescente, koji su u fazi “visokog rizika”.

“Ne volim trivijalizirati zločine, ali svaki zločin ima svoju fazu, koja je jako specifična”.

U svojoj knjizi, Garbarino je opisao slučaj mladića koji je počinio masovni zločin u školi. Vlasti su htjele da mu sude kao odrasloj osobi, a Garbarino je instistirao da mu se sudi kao maloljetniku.

Upravo zbog toga, taj mladić je doživio drastučnu promjenu. Nakon odlužene kazne, priključio se vojsci, napredovao je u službi, oženio se i zasnovao porodicu.

“Prošao je kroz ludu fazu, i na koncu je postao uzoran građanin, umjesto da su se na njega trošili milioni u zatvoru da mu se sudilo kao odrasloj osobi”, kaže Garbarino.

On tvrdi da je to moguće uraditi za većinu kriminalaca, odnosno da ih je većina ponovo prilagodljiva društvu.

5. Procjene su nevjerovatno iscrpljujući proces

“Potrebna je velika grupa stručnjaka, koja ima sposobnost da uđe u najintimnije pore života kriminalca, kako bi se otkrile značajne količine traume i patnje koju su te osobe prošle prije stupanja u kriminalne vode”, kaže Garbarino.

Duhovni život pomaže kriminalcima kasnije da se nose sa traumama. Bez njega mogu podleći sopstvenim traumama.

Kazao je da u periodu rada sa siromašnom djecom koja su ušla u kriminalne vode, morao uzeti jednogodišnju pauzu jer je jednostavno bilo previše iskustva i negativnih emocija da jedan čovjek podnese.