Veličina svemira prelazi granice naše spoznaje, a mnoge razmjere koje naučnici koriste kako bi opisivali opservirani svemir često su zbunjujuće i izuzetno veće od onih koje mi koristimo u svakodnevnom mjerenju.

Metrički prefiks za hiljadu je kilo (10^3): kilogram, kilometar. Kilometarskim proporcijama mjerimo razdaljinu na Zemlji i prilično je jednostavna: kilometar ima hiljadu metara.

Ako dodamo još tri nule na broj, dođemo do milion i prefiks koji se upotrebljava je mega  (10^6) (poznati su nam računarski izrazi megabajti i gigabajti). Gigabajt je milijardu bajta: prefiks za još 3 dodane nule je giga (10^9).

Kako bi lakše približio broj milijardu, američki naučnik Neil deGrasse Tyson je pokušao slikovito prikazati kako ta brojka izgleda sa materijalnim referentom.

U svojoj knjizi “Dobrodošli u svemir” naveo je kako poznati fastfood lanac McDonalds ima marketinšku reklamu koja kaže “Poslužili smo više od 99 milijardi obroka” (vjerovatno najveći broj koji možemo vidjeti na ulici). Ako ovaj broj hamburgera posložimo jedan uz drugi (uzimajući u obzir da je je prečnik zemičke deset centimetara) mogli bismo “opasati” zemlju po najkraćoj putanji oko planete i to uraditi dvjesto šesnaest puta, a sa preostalim bismo mogli doći i do mjeseca slažući ih jedan na drugi. Tek tada bismo potrošili skoro 100 milijardi hamburgera.

Sljedeći prefiks bi bio tera (10^12) i došli smo do broja bilion. Bilion ne možemo ni izbrojati i trebala bi nam 31 000 godina kada bismo svake sekunde izgovarali po jedan broj.

Dalje je bilijarda (10^15) sa metričkim prefiksom peta: prema biolozima, postoji oko bilijardu mrava na zemlji.

Sljedeći je trilion (10^18) sa prefiskom eksa i procjenjuje se da toliko ima zrna pijeska na deset velikih plaža (poput Copacabane u Brazilu), što bi bilo 27 zrna pijeska po kubnom milimetru.

Kada bismo taj broj pomnožili sa još hiljadu, dođemo do trilijardu (10^21): u vidljivom svemiru broj zvijezda je deset trilijardi.

Veći broj koji je poznat jeste mnogo veći od trilijarde, a to je 10^81. Broj nema ime, ali se procjenjuje da toliko ima atoma u vidljivom svemiru.

Svemir je mnogo veći, gušći, vreliji i egzotičniji nego što mi mislimo. Naučnici koji se bave kozmologijom ili astrofizikom u svojim proračunima razdaljina koriste velike brojeve kako bi približno pokazali dobijene rezultate mjerenja. Udaljenost između vasionskih tijela mjeri se svetlosnim godinama.

Pomislili bismo da je svjetlosna godina jedinica za vrijeme, ali je mjerna jedinica za dužinu.

Svjetlosna godina je rastojanje koje svjetlost pređe za jednu Sunčevu godinu: brzina svjetlosti je tačno 299.792.458m/s, te astronomska godina ima tačno 31.556.925 sekundi, što je tačno: 9.460.528.112.671.650 metara (oko 9.600 milijardi kilometara).

Naša galaksija, Mliječni put, sadrži između 200 i 400 milijardi zvijezda i veliku količinu međuzvjezdane materije – svijetle i tamne. Mliječni put je formacija u obliku diska ili sočiva prečnika oko 100.000 svjetlosnih godina, a mnogo manje u poprečnom smjeru. U centru je zadebljanje dugo oko 30.000 svjetlosnih godina.

Kako bi lakše iskazali kolika je razlika između ovih brojeva, možemo postaviti na ovaj način: milion sekundi je oko 11 dana, milijardu sekundi je 31 godina.
“Milijarditi sekund svog života proveli ste kad napunite 31 godinu, 7 mjeseci, devet dana, četiri minute i dvadeset sekundi” – N. deGrasse Tyson.

Da li smo sami?

Obzirom da je veličina i struktura svemira intrigantna mnogi naučnici se pitaju da li smo sami u svemiru ili postoji još vrsta?

Američki astrofizičar i astrobiolog, Frank Drake je postavio jednačinu koja izračunava vjerovatnosni argument koji se koristi za procjenu broja aktivnih, potencijalno komunikativnih vanzemaljskih civilizacija u Mliječnom putu.

On je to uradio tako što je pomnožio prosječnu stopu formiranja zvijezda u našoj galaksiji sa udjelom onih zvijezda koje imaju planete, prosječnim brojem planeta koje potencijalno mogu podržavati život (po zvijezdi koja ima planete), planetama koje bi mogle podržati život ( ili koje stvarno razvijaju život u nekom trenutku), planetama koje zapravo nastavljaju razvijati inteligentni život (civilizacije), civilizacijama koje razvijaju tehnologiju koja oslobađa uočljive znakove njihovog postojanja u svemir i dužinom vremena za koje takve civilizacije ispuštaju detektivne signale u svemir (jer ih, ipak, trebamo detektovati).

Izvedeni broj koji dobijemo ovom jednačinom predstavlja broj planeta na kojim potencijalno postoji život. Kritika vezana za Drakeovu jednačinu nije fokusirana na samu formulu, već na činjenicu da su procijenjene vrijednosti za nekoliko njenih faktora vrlo nagađane, a kombinovani multiplikativni efekat je da je nesigurnost povezana s bilo kojom izvedenom vrijednošću toliko velika da je jednačina se ne može koristiti za izvođenje čvrstih zaključaka.

Vjerovatno nikada nećemo, makar ne još, znati da li postoji još neka vrsta sa nama u beskonačnom svemiru.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad