Otvorio je novine i pročitao vlastitu osmrtnicu, a ono što je u njoj pisalo promijenilo mu je posljednje godine

Nobel je bio hemičar i inženjer, a najpoznatiji po tome što je izumio dinamit.

Do kraja života držao je preko tri stotine pedeset patenata i stekao ogromno bogatstvo, najvećim dijelom od proizvodnje eksploziva.

Sam sebe nije vidio kao trgovca oružjem. Vjerovao je da će dinamit spriječiti ratove, i to je izričito napisao: kada ljudi vide da se u trenutku mogu uništiti cijele vojske, prihvatit će mir.

Osmrtnica koja je stigla prerano

U aprilu 1888. umro je njegov brat Ludvig, u Rusiji.

Francuske novine su pogriješile i objavile da je umro Alfred.

Tako je dobio nešto što gotovo niko ne doživi: priliku da pročita šta će se o njemu pisati kada stvarno umre.

Ono što je pročitao nije mu se svidjelo. Tekst je bio oštar prema njemu i njegovom radu, i opisivao ga kao čovjeka koji se obogatio pronalazeći načine da ubija brže i efikasnije.

Rečenica koju svi citiraju, a koju niko nije našao

Ovdje treba biti pošten, jer se ova priča prepričava u obliku koji je vjerovatno preuveličan.

Verzija koja kruži kaže da je naslov glasio "trgovac smrću je mrtav" i da je upravo ta rečenica navela Nobela da osnuje nagradu.

Problem je što taj primjerak novina niko nikada nije pronašao.

Izraz "trgovac smrću" u vezi s Nobelom prvi put se u širokoj upotrebi pojavljuje tek 1959, u biografiji koju je napisao Nicholas Halasz. Prije te knjige gotovo ga i nema.

Ono što jest potvrđeno je da je Nobel zaista pročitao vlastitu osmrtnicu i da je bila kritična. Ono što nije potvrđeno je tačan naslov, a ni to da je ta osmrtnica bila jedini razlog za nagradu.

Sam Nobel nikada nije objasnio zašto je testament napisao tako.

Testament potpisan u klubu u Parizu

Dvadeset sedmog novembra 1895, u švedsko-norveškom klubu u Parizu, Nobel je potpisao posljednji testament.

Imao je 62 godine.

Ranije je nagovještavao da bi dio imovine mogao ostaviti naučnicima, ali dokument koji je napisao bio je mnogo ambiciozniji nego što je iko očekivao.

Ostavio je oko 94 posto imovine, u vrijednosti od 31,5 miliona švedskih kruna, fondaciji koja treba dodjeljivati nagrade. U testamentu je napisao da se kapital pretvori u sigurne vrijednosne papire i da se od kamate svake godine dijele nagrade.

Nagrade su predviđene u pet oblasti: fizika, hemija, medicina, književnost i mir.

Kriterij koji je postavio bio je jednostavan: nagrada ide onima koji su tokom prethodne godine donijeli najveću korist čovječanstvu.

Porodica koja je saznala tek nakon smrti

Nobel je testament držao za sebe.

Umro je u decembru 1896, a porodica je tek tada saznala da je gotovo sve ostavio fondaciji.

Uslijedio je spor koji je trajao godinama, jer su rođaci osporavali testament. Prva nagrada dodijeljena je tek 1901, pet godina nakon njegove smrti.

Njegov biograf Kenne Fant zapisao je da je Nobel postao opsjednut time kakav će glas ostaviti iza sebe, i da je testament napisao tako da nijedan budući pisac osmrtnica ne može imati šta zamjeriti.

Godine 1905. Nagradu za mir dobila je Bertha von Suttner, austrijska mirovna aktivistkinja koja je bila njegova bliska prijateljica i s kojom je godinama vodio prepisku o ratu i miru. Smatra se da je upravo ona najviše uticala na to da mir uopšte bude jedna od kategorija.