Svjetski dan filozofije se obilježava trećeg četvrtka u novembru svake godine i proslavlja se širom svijeta. U riznici znanja Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, razgovarali smo sa filozofom, prof. dr. Nevadom Kahteranom o današnjoj poziciji filozofije i koliko je važna za interkulturalni dijalog kako bismo na plemeniti način skrojili našu budućnost. 

Na ovaj dan, UNESCO je imao za cilj podići svijest javnosti o filozofiji i njenoj vitalnosti, ne samo za povezivanje današnjeg svijeta, već i za prošlost i sadašnjost, kao i za bolje razumijevanje budućnosti. Da bismo obilježili ovaj dan, osvjetljavamo put današnjih filozofa, ljubitelja mudrosti i velikih mislitelja prisjećajući se bremena filozofske misli koja je stoljećima krojila našu svijest.

Redovni ste profesor istočnih i komparativnih filozofija na FFUNSA, autor većeg broja knjiga i studija u ovoj oblasti kod nas, a od prošle godine i potpredsjednik internacionalnog društva filozofa-komparativista u USA. Pitala bih Vas za početak imaju li filozofi dovoljno mjesta u medijima za svoje ideje?

Ja mislim da je filozofija kao i sva humanistika skrajnuta, dakle na marginama društvenih zbivanja, osobito u ovom dijelu svijeta, a baš suprotno bi trebala biti istina. U kojem smislu je skrajnuta? Skrajnuta je zato što ona bi trebala da potiče na mišljenje, na promišljanje, na kritičko stajalištre u pogledu svijeta i života. Jer život se živi ili ne živi. Ne možete živjeti sa odgodom, a meni se čini da je ovo život sa odgodom odnosno neka čekaonica naroda za prijem u EU, a to ne bi smjelo biti tako. morali bi sdavati doprinose, ja sa radošću i nadom pogledam na period kada će se to promijeniti: kada se čitavo jedno jato mladih istraživača s naših prostora, sa balkana, naravno uključujući i BiH gdje još bolje poznajem taj prostor ali i prostor Hrvatske, Srbije i nama susjedne Slovenije koji to već uveliko rade, koji će probuditi taj interes za obnovu kritičkog promišljanja, odnosno, kritičkog stajališta u pogledu svijeta i života. Otprilike kao ono nešto što imamo kod naših franjevaca, gdje je jedan od svetih načela Tome Asiškog “Primum vivere deinade philosophare” – “Prvo valja živjeti pa tek onda filozofirati”, a ne obrnuto. Naravno mnogi mogu filozofirati i to postaje pežorativ. ali istinski život sukladan mudrosti i mudrosnim tradicijama na kojima čovječanstrvo počivalo milenijima, to je ono što očekuje našu obnovu, restauraciju. tako moderna mišljenja i naše tradivionalne načine života gdje mi nismo imali multikulturalnost kao teoriju, kao praksu – ta obnova te prakse, a i ove teorije gdje će BH filozofi i filozofkinje iznova uzmaći snage da probude ta i takav filozofski eros. Ono nešto na što ja sa radošću pogledam. Pogotovo na ovaj dan i dopustite mi da ne zaboravimo da svim misliteljima, svim filozofima, svim filozofkinjama svim prijateljima mudrosti čestitam svjetski dan filozofije.

S obzirom na to da ste već spomenuli filozofiranje, kako bi lakše predstavili javnosti, možete li nam reći, generalno, šta znači filozofirati? Jer kao što znamo kod nas se taj termin spominje možda i stereotipno, znate, “ma on samo filozofira”, “hajde ne filozofiraj”… Šta znači ta ljubav prema mudosti?

Zapravo, to je prijateljevanje sa mudrošću. Sa onim mudrosnim tradicijama na kojima je čovječanstvo počivalo milenijima prije nas. Dakle sukladno tim, i takvim zasadama jednog kolosalnog naslijeđa koje je, htjeli mi to priznati ili ne, oblikovalo današnji svijet. Dakle filozofija je neupitno izvršila ogroman, epohalan uticaj na svijet kakav danas poznajemo. To što danas filozofije nije više sluškinja teologije, nažalost preokrenulo se da je u međuvremenu postala sluškinja znanosti. Umjesto jedne sarađivačke konverzacije između filozofije i raznih znanosti – zapravo jedino je filozofija uz teologiju apsolutna znanost. Sve druge znanosti su partikularnog karaktera i filozofija bi trebala imati surađivačku konverzaciju sa svima njima. Poticati i imati ove refleksije o moralno-etičkim, epistemološkim implikacijama na suvremenu znanost. Nažalost, znanost koja je onomad bila izbaviteljica, danas se je prometnula u uništavateljicu. Odatle je potrebno ponovno iznova promisliti status da znanost ima uzualnosti zbog kojeg je stoljećima probuđivala divljenje. Mi danas, osjećam, neku vrstu vertiga. Osjećam neku vrstu suicidalnog kursa koju suvremeno, moderno čovječanstvo danas slijedi. Pogledajte samo rat u Ukrajini, na današnji dan da se prisjetimo katastrofe koja se dešava, a koja nas dovodi na rub trećeg svjetskog rata. Upravo je UNESCO kao svjetska organizacija zadužena za obrazovanje, kulturu, znanost..Ta koja nastoji revitalizirati taj projekat filozofije, vratiti mu pripadajuće mjesto u školama. U kom smislu? U smislu izgradnje jedne miroljubive koegzistencije među svim narodima svijeta. To je jedino moguće postiči kroz interkulturalni dijalog.

Kako filozofija doprinosi interkulturalnom dijalogu?

To je onaj unutarnji motor, pogonsko gorivo filozofije jer od Sokrata pa na ovamo. Zašto Sokrat? Ovo sve se vrti oko Sokrata, zato je njegova važnost, njegovo legitimiranje i dan danas; zašto Sokrat? Svi prije njega, Predsokrateci, nekoliko stoljeća prije njega svi filozofi koji su uslijedili su predsokrateci iz dvije stvari: Sokrat nije dao relativizaciju istine i nije dao relativizaciju moralno-etičkog suđenja. Nasuprot njemu bili su sofisti koji su to sve omogućavali i čak svojom metodom eristikom, ispraznosti dokazivanja da je nešto danas bijelo sutra crno, ovisno o potrebi. Dakle, mi smo danas okruženi tim suvremenim sofistima poput onih u doba Sokrata. I moramo prepoznati tu vrstu relativiziranja znanja, činjenica. Nažalost, živimo u jednom postfaktičnom, postčinjeničnom svijetu, kako ga je Merkelica svojedobno oslovila, u jednom antiintelektualnom modusu kada se traže sljedbenici, a ne mislitelji. Ne oni koji će promišljati valjano i svijet i vrijeme u kojem živimo. I kada jedna partitokratska svijest sa svim strana drži zarobljeni um mladih ljudi ovdje i sada, umjesto da ga razbude, da ga osokole. Ja držim da imamo studenata koji su jednako vrijedni kao oni sa Harvarda, samo im treba dati mogućnost. Ako im zapriječite, nećete to znati. Ali čak i ako im zapriječite, kao što se zapriječilo jednom od naših studenata filozofije, spominjem ja njih jedini – Denis Čanić, kolega iz Bihaća. Bilo mu je zapriječeno da ostane kao asistent na matičnom odsjeku, čovjek otišao doktorirao u Beču meni se čini na Hussrelu, i radi na filozofskom institutu u Beču. Kako valja Bečlijama a ne valja Sarajlijama? Kako valja Bečkom univerzitetu a ne valja Sarajevskom univerzitetu? Ovdje sam malo samokritičan. U tom smislu moramo širiti granice, okupljati rasuto, širiti svjetlost ove vrste. I na taj način – to je moje najdublje ubjeđenje i prevalirajući stav – ćemo pronaći pribježište u mišljenju ali i djelovanju.

Voljela bih također da se osvrnemo i na godišnjicu odlaska našeg akademika Abdulaha Šarčevića, koji je preminuo 15.11.2022. godine, a znamo da je odlikovan brojnim nagradama i za njegov doprinos filozofiji općenito. Definitivno je bio jedan od sudbotvrnornih ljudi u bivšoj Jugoslaviji, a i svakako u našoj državi.

Rahmetli Abdulah Šarčević naš akademik, je jedan sjajan mislitelj. Zapravo, kad bismo ga mogli odrediti ga rekli bismo da je to filozofski bart, ili bart u filozofiji. Na bivškoj jugoslovenskoj sceni jedan od rijetkih istinskih filozofskih pisaca – dok su se drugi bavili marksizmom, socijalizmom, lenjinizmom i tako dalje, on se bavio istinskom građanskom filozofijom. Prilog tomu je ogroman kolosalan opus od nekih tridesetak knjiga, dvadesetosam ili dvadesetdevet. Tvrdim i sada da se njegova “Sfinga Zapada” prevede, da bi bila uvelike čitana, i da će se čitati naredna dva stoljeća ispred nas. Ali je treba prevesti u engleski jezik, pretočiti. Nevolja njegovog opusa je što nije pisana na engleskom. Da je pisan onomad kada je pisan na engleskom ili čak na njemačkom, jer je bio u najbližoj konverzaciji sa njemačkim filozofima, vodećih tog doba, mislim da bi bio jedan od prominentnih svetskih mislitelja. Ne počinje filozofija sama. Postoji jedna izreka na arapskom… U prijevodu: nema budućnosti narod koji ne čuva spomen na svoje velikane. Dakle sve one koji su nama predhodili i koje smo ispratili moramo respektirati, moramo se sjećati njihovog opusa kako bismo pokazali onima iza nas da se sjećaju nas samih.

Potpredsjednik ste internacionalnog filozofskog društva u USA od prošle godine. Šta čine filozofi-komparativisti u smislu uspostave internacionalnog mira danas u svijetu i na koji način?

Bavljenje filozofijom nije samo sebi svrha nego ima i svoje praktične benefite. Zašto? Zato što živeći milenijima na mudrosnim tradicijama, čovječanstvo je oblikovalo današnji svijet. Mi se na ovaj način edukaciono podsjećamo tog kolosalnog filozofskog nasljeđa. Ja sam jučer održao na fakultetu sa našim studentima filo-cafe. Simbolički. Da obilježimo svjetski dan filozofije kao naš prinos. Vidim da su objavili na univerzitetu, na web stranici našeg fakulteta notu, bilješku o svjetskom danu filozofije. Bolje išta nego ništa, nadajući se da će kantonalna ministarstva dogodine sebishodnije se pozabaviti ovim pitanjem i potaknuti interkulturalnii dijalog kako vladinih, jednako tako i nevladinih organizacija i da ćemo u najskorije vrijeme imati dobro pribježište u mišljenju i djelovanju, odnosno izlazak iz ove naše monokulturalnosti. Ubi nas ostajanje sa našim istovjercima, ništa protiv njih, ljubim ih i volim, dragi su mi. Ali što dalje odemo od vlastitih istovjeraca u svijet, time ćemo proniknuti brže bolje u ove svjetsko povjesne procese kojima smo zapljusnuti jer živimo u jednom međusobno toliko povezanom globaliziranom svijetu da bilo kakva aktivnost proizvodi refleksiju na drugom kraju svijeta. Ponavljam, slučaj Ukrajine – zato nam divljaju cijene… I zato je potrebno čim prije spustiti strasti na svim stranama. I zbog toga smo prošle godine, kad ste već spomenuli pitanje Internacionalne filozofske asocijacije filozofa komparativista i pokrenuli to uvreženje među nama komparativistima da bismo napose između ove dvije velike Sjedinjenih Država i Kine spustili tenzije, i da ne bismo apriori gledali krivca na jednoj ili na drugoj strani nego da bismo umjesto napetosti kojima svjedočimo svjedočili relaksaciji odnosa, odnosno kompetitorskom odnosu na zdravim osnovama. Jer kompetitorstvo, natjecateljski duh je dobar ali ako se postavi na zdrave osnove i ako se kroz njega sagleda bolje situacija u svijetu. Hodanje po rubu Trećeg svjetskog rata za kojeg svi zanamo da ako bi se desio bio bi nuklearnog karaktera. Ja kada govorim, odmah se sjetim 2006. godine i stajanja po prvi puta u Hirošimi (kao korisnik stipendije Japanske fondacije na Kyoto univerzitetu) na mjestu na kojem je ta bomba bačena. I trnci me prođu, jer pretpostavljam da svi zebemo tu zimu tehničke civilizacije upravo iz tog razloga. Jezivo je gledati slike u muzeju tamo, slika djevojčice koja stoji ispruženih ruku, a sa koje koža, meso curi kao vosak od svijeće. To je vjerno uslikano i postoji čak voštana figura takve djevojčice koja je tu postavljena. To izaziva zebnju, strepnju..Ta koja se svaka Little boy ili dječak je doista beba u odnosu na ovo kako svijet danas postoji. Znači ima toga toliko, da doista zebemu zimu tehniče civilizacije i pribojavamo se da bi cijeli ljudski rod mogao nestati našom neozbiljnošću. Potrebna je jedna nova etika odgovornosti, a o kojoj je opet govorio Hans Jonas. Nova etika odgovornosti koju moramo domisliti kako bismo se izborili, kako bi pronašli dublje razumijevanje među nama bez obizira odakle, iz kojeg kontinenta dolazimo jer duboko vjerujem, da ili se spašava kao ljudski rod kao cijelost ili propadamo kao ljudski rod kao cijelost. Zašto? Jer je nemoguće da se spašavamo po klubovima. Američki klub, evropski klub, azijski klub, afrički ili ne znam koji; kršćanski klub, muslimanski klub – to je ludost. Ljudski rod ili se spašava ili propada kao cijelost. To je više ngo sad jasno primjerom Ukrajine. I čim prije budemo radili na uspostavi jačanja ovog interkulturalnog dijaloga, napose na balkanu, koji je uvijek žarište i uvijek potencijalno žarište. Dovoljno je da se nađe par luđaka sa jedne ili druge strane da balkansko bure baruta ponovo eksplodira. Nasuprot tomu, naša je sveta zadaća filozofa i filozofkinja jeste raditi na snaženju internacionalnog mira ovdje i sada, čim prije tom bolje i tim snažnije, da bismo branili praktične benefite tog napora i poduzimanja u decenijama koje slijede. U protivnom, crno nam se piše.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad