Martina Nikolić ni ne zna kako je zgrada generalštaba u Beogradu izgledala ranije. Jer, prije 16 godina imala je pet. Kao i većina djece u Srbiji, bombardovanje pamti po dobrom druženju i najboljem rođendanu.

“Majka mi je napravila tortu u obliku pingvina i skupila se i rodbina koja je mogla da bude tu. Moj otac, pošto je bio mobilisan u ratu nije bio tu. Ali došla je rodbina, došla su djeca iz ulice, to smo proslavili rođendan kao da se ništa ne dešava, kao i svaki drugi dan, kao da nije ratno stanje“, prisjeća se Martina.

Ipak, 78 dana živjela je u podrumu rodne kuće u Pirotu. Na 200 metara od kasarne, koja je sravnjena sa zemljom.

“Znam da su se dva prozora na podrumu polomila i garaža, pošto je bila katancem zaključana – to se širom otvorilo i ulazna vrata više nisu mogla da se zatvore koliko je ulaz bio jak i koliko je sve počelo da se trese”.

A treslo se i razbilo još hiljade prozora i fasada. Prema vladinim podacima, u tadašnjoj SRJ oštećeno je 25 hiljada kuća i zgrada, 470 kilometara puteva i 600 kilometara željezničke pruge.

Oštećen je i most u Prijepolju iz kojeg je, u vrijeme bombardovanja osmogodišnji, Danilo.

“Vjerovatno pod utiskom lektire “Orlovi rano lete” ja sam sa svojim bratom pravio neki logor. Kao neki usporeni snimak mi se to sada dešava kada se prisjećam u glavi gdje mi uljećemo u podrum u kom su baba i djeda, upravo u tom trenutku prali bure od kupusa i baba se bila jako prepala za nas kako ćemo mi to da doživimo, da li ćemo da se prepadnemo. Sjećam se da nam je davala šećer i vodu i bila je veoma vulgarna – psovala je okupatora”, navodi Danilo Bojović.

Pogledajte prilog Adama Santovca.