Sedamdesetih godina prošlog vijeka bila je jedna od dvije Leskovčanke koje su udate za Arape, a i dalje je zovu Naserka. Poznata je i po dramatičnoj priči u kojoj je godinama bila odvojena od djece koja su odrasla u Siriji. Rat ih je opet spojio, ali su kćerka i sin sa porodicama opet morali da odu, jer ni u Srbiji nisu mogli da žive normalno.
Slavica je medicinska sestra u penziji, majka dvoje djece, Amira i Amire, princa i princeze. Ona je Srbijanka, a djeca su, kaže – Sirijci. Prvi put je odvojena od njih početkom osamdesetih, kada ih je otac odveo u Siriju. Uspjela je da ih vidi tek poslije 14 godina, kada je prvi put otišla u Siriju.
pročitajte još
“Moja kćerka je imala 18, a sin 15 i po godina. Tad su bili djeca. Željni majke”, sjeća se Slavica Mihajlović.
Plan je bio da kada ode u penziju, Slavica ode u Siriju. Međutim, zbog rata u toj zemlji morali su da bježe. U Srbiju je prvo došao njen sin sa porodicom, zatim i kćerka sa svojom. Tako se broj članova domaćinstva, u kome je godinama bila sama, povećao na 17.
“Ja sam bila sretna da sam ih izvukla žive. Za hljeb i uz hljeb valjda ćemo imati. Da se smjestimo”, priča ova Leskovčanka.
Međutim, poslije dvije godine pokušavanja da, kako kaže, normalno žive, pronađu ili pokrenu posao, nisu uspjeli. Tako su i njena djeca sada azilanti u Danskoj.
“Sve mislim da ću iz sna da se probudim. Ne mogu da vjerujem da je to istina. Odvojeni smo bili iz tih okolnosti, i sad odjednom opet katastrofa, kataklizma”, priča Slavica.
Sada, kaže ima slike, žvrljotine na arapskom koje ne razumije, i poruku od sina koju je napisao na zidu.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
Opširnije u prilogu Gordane Bjeletić:
