“Rekao da legnem na dušek. Onda me je svukao i silovao… Vojnici su po nekoliko puta prozivali svaku od djevojaka, i svaki put su odvođene i silovane”.
“Uzimao je moju prijateljicu pa silovao, pa mene, potrudili su se da svako od njih sve nas siluje. Radili su to ne onoliko koliko moje tijelo može da izdrži, već koliko su oni htjeli, radili su to do iznemoglosti”.
Autorski tekst Jelene Diković
Grozdana Ćećez, Srpkinja iz sela u blizini Konjica, odvedena je u logor Čelebići 27. maja 1992. godine, gdje ju je odmah po dolasku dva puta silovao Hazim Delić i to u prisustvu dvojice muškaraca.
Opisala je to riječima: „Pogazio mi je ponos i nikada više neću biti žena koja sam bila“.
Grozdanu je narednih mjeseci silovalo više muškaraca. Živjela je u stalnom strahu, namjeravala je da počini samoubistvo.
Pripadnik jedinice „Džokeri“ Hrvatskog vijeća odbrane, Miroslav Bralo je svjedokinju „A“, tokom ispitivanja i u prisustvu drugih vojnika, više puta silovao.
Dok ju je silovao, Bralo ju je ujedao po cijelom telu, uključujući bradavice i više puta joj prijetio da će je ubiti.
Potom je odvedena u jednu vikendicu na području Nadioka, gdje su je protiv njene volje zatvorili Bralo i drugi pripadnici „Džokera“ i više puta silovali.
Ovo su samo neka od svjedočenja žena silovanih u ratu na prostoru bivše Jugoslavije.
Hrabre žene uspjele su da se izbore sa strahom i stigmatizacijom okoline i optuže silovatelje, a potom ih je – onaj omraženi kod Srba – Haški tribunal osudio na višegodišnje zatvorske kazne.
Da ove djevojke i žene nisu skupile hrabrost da opišu grozote koje su preživjele i da nije bilo haškog suda, silovatelji i zločinci bi danas slobodno hodali ulicama kojima hodamo mi u Srbiji, ali i građani i građanke u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Hrvatskoj…
Znate li da je danas Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u konfliktima?
Nikad nećemo znati koliko je žena seksualno napastvovano, najprije jer ih je bilo sramota da o tome javno govore, a ni vlastima one i njihove traume jednostavno nisu bile važne.
Srbiji nisu nikad bile bitne žene.
Zašto?
Zato što je Srbija jedina zemlja u regiona koja ne priznaje žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratu kao civilne žrtve rata.
U Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica one nisu priznate kao civilne žrtve rata. Nemaju nikakvu pomoć, ni finansijsku ni onu važniju – psihološku.
Ostavljene su po strani, nebitne režimima u Srbiji.
Što se tiče BiH, dakle bez entiteta Republika Srpska, Federacija Bosne i Hercegovine je još 2006. godine priznala žene koje su preživjele silovanje u ratu kao civilne žrtve rata, a od prošle godine kao žrtve rata priznata su i djeca rođena iz čina silovanja u ratu.
I Hrvatska i Kosovo imaju zakone kojim se prepoznaju žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratu kao civilne žrtve rata.
One imaju pravo na različita obeštećenja, kao i socijalne i zdravstvene usluge.
Kako podsjećaju Žene u crnom i Autonomni ženski centar, na Kosovu je ovaj status ostvarilo više od 1.500 osoba, a u Hrvatskoj više od 200, dodaje se u saopštenju.
Stidi se, Srbijo!
Bonus video:
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare