Intenzivna terapija. Mjesto gdje dolaze najbolesniji. Kad maska za kisik nije dovoljna, kad pluća nemaju svoju funkciju, pacijenti se priključuju na respirator. Više tjedana su u induciranoj komi. Aparati ih održavaju na životu i omogućavaju da tijelo dobije dovoljno kisika kako njihovi organi ne bi odumirali. Četvrtina ih ne preživi. Oni koji se probude nisu bez posljedica. Zdravstveni radnici brinu o njima 24 sata dnevno, uz njih su kad se zakomplicira, uz njih su kad umiru, uz njih su kad se probude. Bili smo na odjelu intenzivne njege mariborskog kliničkog centra. Jučer je hospitaliziran 181 pacijent, od kojih je 49 trebalo intenzivno liječenje. Njihov broj i dalje raste.

Covid-odjel nije odjel, nego nekoliko odjela, hodnika i prostorija improviziranih za liječenje životno ugroženih pacijenata. Ovdje doslovno vidite što znači kad su zbog epidemije ugroženi svi ostali pacijenti. Podrumskim hodnicima odvoze nas do prostorija iznad kojih je natpis “Odjel za vaskularnu kirurgiju”.

Ovdje nema vaskularne kirurgije, preko vrata je okačen natpis “Covid+”, upozorenje za obavezno nošenje potpune zaštitne opreme, o tome da su tu covid-pozitivni pacijenti. Do njih medicinsko osoblje ulazi kroz dupla vrata, također improvizirana od plastične cerade. Liječnici obučeni u zaštitna odijela osoblju daju upute kroz prozore, obložene ljepljivom trakom, kako bi se osigurala sigurnost onih s druge strane.

“Intenzivna covid-njega zauzima dva kata kirurškog nebodera, odjel za neurokirurgiju i odjel za kardiokirurgiju, koje je izmješteno na dvije lokacije”, kaže šefica odjela intenzivne njege UKC Maribor dr. Alenka Strdin Košir. “Zauzimamo i cijeli jedan kat psihijatrijskog odjela, koji je nekada služio za liječenje od ovisnosti”. Što je sada s tim pacijentima? “Za njih trenutno nema bolničkog liječenja u Mariboru”. Prioriteti su negdje drugdje.

Pedijatrijski kirurg za pacijente s covidom-19

Medicinsko osoblje također dolazi sa svih odjela. Naš sugovornik je Jan Mlakar, liječnik specijalizant dječje kirurgije. Već nekoliko mjeseci više ne pomaže mališanima, nego covid-pacijentima.

“Posao je drugačiji, pacijenti su teži. Većina pacijenata na dječjoj kirurgiji je zdrava, potreban im je samo kirurški zahvat. Ali ovdje je mnogo stresnije, jer se vaš pacijent može srušiti u bilo kojem trenutku.” Najteže je, kaže, kad se neko od pacijenata već skoro oporavi, a onda se zakomplicira. Covid-19 je podmukla bolest.

“Posljednji put sam došao u sobu pacijenta, koji se već toliko oporavljao da smo ga namjeravali premjestiti na obični odjel. Nije reagirao, neko vrijeme smo ga oživljavali. Pretrpio je plućnu emboliju, kakvu još nikada nisam vidio na snimanju. Još uvijek se trudimo, još uvijek se bori da preživi. Ima 44 godine.”

Malo tko je stariji od 70 godina. 85 % su necijepljeni. “Imamo i cijepljene, neki su imunokomprimirani ili su jako bolesni, neki su bez pridruženih bolesti, ali ih je vrlo malo. Imam osjećaj da je kod njih blaži tijek bolesti”, kaže dr. Strdin Košir. “Matematika je jednostavna. Kada bismo liječili samo 15 % pacijenata koji su ovdje, mogli bismo to učiniti bez ikakvih problema”.

Nakon prošlogodišnje teške jeseni i zime, svi su s nadom gledali u ljepšu budućnost za ovu godinu, koju je obećalo cijepljenje. Danas im je teže nego prošle godine. Kako nema zatvaranja društva, liječenje više treba pacijentima s drugim respiratornim bolestima, više je ozlijeđenih i više je kroničnih pacijenata čije se stanje toliko pogoršalo tijekom epidemije da moraju u bolnicu.

“Nikako nismo mislili da ćemo to za godinu dana ponovo doživjeti, čak i u većem obujmu nego prošle godine. Svi smo vjerovali da će cijepljenje promijeniti tijek epidemije, da će ljudi shvatiti da će biti procijepljeni i da će dolaziti samo pojedini slučajevi covida-19. Znali smo da nećemo moći u potpunosti ukinuti covid-intenzivnu njegu, ali smo vjerovali da ćemo to moći s 5 do 10 kreveta. Nažalost, nije tako”, razočarano kaže šefica odjela. Jučer je hospitaliziran 181 pacijent, od kojih je 49 trebalo intenzivno liječenje.

Kad se probudiš iz kome

Pacijenti leže dugo na odjelu intenzivne njege, nekoliko tjedana, čak i mjesec dana. “Ako je pacijent koji je uspavan, na mehaničkoj ventilaciji duže od dva tjedna, primjenjujemo traheotomiju. Ovo je kirurški otvor u dušniku kroz koji nastavljamo održavati prohodnost dišnog puta pacijenta”, objašnjava šefica. Duga intubacija i umjetna koma same po sebi ostavljaju posljedice.

Nakon nekoliko tjedana su oni, kojima uspije, iscrpljeni. “Ovo nije lijep prizor”, kaže Jan Mlakar. “Potpuno su iscrpljeni, praktički više nemaju mišićnu masu, moramo ih smirivati jer su zbunjeni, dobivaju sedative. Većinom ne znaju što se događa, mora im se više puta ponavljati”.

Dok je pacijent u komi i priključen na aparate, stalno je pod nadzorom medicinskog osoblja. Sve sobe se prate putem videokamera, kod pacijenata su “elektronske dadilje”, koje koriste roditelji beba. Kada uređaji počnu pištati, oni ih čuju i odmah reagiraju. “S pacijentom smo 24 sata, brinemo o njemu, mjerimo mu vitalne funkcije, dajemo terapiju, prevrćemo ga, radimo razne zahvate, sve po uputstvu liječnika”, svoj posao opisuje diplomirani zdravstveni radnik Nemanja Spasovski.

“Najteži dio je svakako svaka smrt pacijenta, posebno mlađih pacijenata”, kaže. “Moj subjektivni osjećaj je da u ovom valu ima više mladih koji umiru nego u prethodnom valu. Apsolutno”.

U zaštitnim odijelima, skafanderima, doista izgledaju kao astronauti našeg vremena. “Do sada smo se na to navikli, ali istina je da nije lako”, kaže diplomirana medicinska sestra Tanja Zadravec. “Gore je bilo ljeti, kada je bilo strašno vruće, a naši ventilacijski sustavi su morali biti ugašeni kako bi spriječili širenje virusa po bolnici”.

Kada će biti kraj?

Većina pacijenata, nakon što se probude iz kome i shvate gdje su i što se događa, kažu da im je žao što se nisu cijepili. Ali ne svi. “Ima ljudi koji se bore za dah i istovremeno tvrde da covid-19 ne postoji”, kaže Mlakar. Za sve koji su tamo zaposleni potpuno je neshvatljivo da je to moguće.

Kada ih pitamo o njihovim stavovima o projekcijama epidemije koje predviđaju širenje infekcija i invazije na bolnice, odgovaraju da su čuli mnoga predviđanja. “Meni je uostalom svejedno koliko će velik biti taj val, samo neka se završi što prije, jer smo doista umorni”, kaže dr. Strdin Košir.

“Najveća tuga i ono što nas najviše brine je to što se već duže vrijeme borimo sa oboljelima od covida, a šira javnost ne prepoznaje da je covid-19 ozbiljna bolest koja je zahvatila širu populaciju. I da više puta izgubimo neke živote”, opisuje njihove osjećaje diplomirana medicinska sestra Anja Hameršek.

Kada dođe s posla, u slobodno vrijeme suočava se s ljudima koji se protive cijepljenju i mjerama i ravnodušni su prema katastrofi koja se u međuvremenu događa u bolnicama. “Ponekad odgovaram šutnjom, nekad neodobravanjem, ponekad čak i tugom. Najradije bismo da se već jednom završi ovaj covid-19. Nedavno sam čula rečenicu koja je definitivno točna. Virus koji iza sebe ima takav narod, sigurno se ne mora bojati za budućnost. Želim da ljudi konačno osjete važnost testiranja, cijepljenja i poštovanja mjera”.