Clint Eastwood danas je jedna od najvećih holivudskih legendi, cijenjen ne samo zbog glumačkih već i rediteljskih postignuća, a čak i ako se tu i tamo pojavi neki kritičar koji ga prozove zbog svjetonazora, čak su i liberalni mediji skloni stati na njegovu stranu i ne razapinjati ga kao što bi to bio slučaj s nekim manjim zvijezdama.
No, pitanje je čime je zaslužio taj poseban tretman i što ga čini različitim?
pročitajte još
Za početak, važno je znati da nije uvijek bilo tako. Štoviše, mlađe generacije koje su odrasle u osamdesetima i devedesetima vjerojatno nisu svjesni da je tijekom šezedesetih i sedamdesetih Clint Eastwood bio nešto kao “holivudski Thompson”, desničarska figura koju je bilo popularno nazivati “glupim fašistom”, piše Index.hr.
To ni u kom slučaju nije štetilo njegovoj popularnosti. Upravo suprotno, kritike su ga učinile još popularnijim (iako najviše kod desničara), a kako je vrijeme odmicalo, Eastwoodovo je tobožnje “desničarenje” pokazalo pravo lice i mnogi su već tada shvatili da je mnogo toga samo prilično nestabilna konstrukcija određene skupine ljudi.
Međutim, nakon jednog velikog intervjua za američki časopis Crawdaddy!, postalo je cool voljeti ga čak i ako ste liberal, a na sliku o “fašistu i macho šovinistu” bačeno je novo svjetlo.
Ovo je priča o tom intervjuu.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
“Najgluplji film s najglupljim glumcem svih vremena”
Poznati američki romanopisac i novinar, Robert Ward, posjetio je glumca u jeku njegove najveće nepopularnosti kako bi pobliže upoznao čovjeka koji se nalazio na nišanu svih lijevo orijentiranih medija.
S njegovim likom i djelom prvi se put susreo krajem šezdesetih kada se u kinima pojavio “The Good, the Bad, and the Ugly”, a Eastwood mu je tada bio relativno nepoznat. Kroz maglu ga je pamtio iz TV serije “Rawhide”.
“Iskreno, u kino sam otišao zbog zabave jer moji liberalni prijatelji, također književnici, govorili su mi da je rođeno ultimativno moronsko bezumlje, a radi se o najglupljem glumcu svih vremena i najbesmislenijem filmu još od filma Teenagers from Outer Space”, piše Ward u svojoj knjizi “Renegades” i nastavlja: “Bio sam spreman iskusiti neviđenu glupost, ali ostao sam iznenađen, šokiran, osupnut. Čak i na drogama bilo mi je jasno da u ovom odbačenom TV glumcu ima nešto što nisam očekivao. Jednostavno rečeno, film me oduševio i zbog toga mi je bilo neugodno”.
Očekivao je običan camp, a iz kina je izašao s mišlju da je upravo pogledao jedan od najboljih filmova svih vremena. Štoviše, kad je kasnije razgovarao s prijateljima da otkrije u čemu je problem, shvatio je da nitko od njih nije ni pogledao film.
Glupi fašist i netalentirani John Wayne
Iako su ga spaghetti westerni proslavili, Eastwood nije silazio s tapete. Kritičari su ga prezirali, tvrdili da su njegovi filmovi loši, slavna kritičarka Pauline Kael zbog filma “Dirty Harry” nazivala ga je fašistom, šovinistom, robotom i netalentiranim Johnom Wayneom.
No, upravo se taj “netalentirani John Wayne” pretvorio u jednu od najvećih zvijezda na svijetu, a Ward ga je posjetio 1977. ne bi li razbio neka uvriježena mišljenja o njemu. Jedno od njih je to da je izuzetno glup.
Novinar je okolišao, ali već pri samom susretu s glumcem u njegovoj vili na imanju Warner Brosa, shvatio je da su mnoge predrasude koje je imao o njemu bile neutemeljene. Naime, vrlo mu je brzo postalo jasno da za razliku od Johna Waynea i ostalih “super-Amera”, Eastwood u privatnom životu uopće ne igra na macho kartu.
Štoviše, brzo je dao do znanja da je svjestan da su neki njegovi filmovi smiješni i da se na početku karijere pojavljivao u mnogo loših filmova. Isto tako, priznao je da nikada nije želio biti glumac.
“Isuse, ne. Uvijek sam o glumcima mislio ono što o glumcima misle svi ostali. Da se radi o ekstrovertima koji se vole glupirati pred tisućama ljudi. I dalje se ne volim pojavljivati pred gomilama osim ako ne trebam nešto pročitati”, priznao je Eastwood.
Uspjeh u 34. godini
Sam priznaje da se u vrijeme kad su mu ponudili ulogu u “A Fistful of Dollars” Sergia Leonea već zasitio malih uloga, loših filmova i karijere koja je stajala na mjestu. Imao je 34 godine i iza sebe nije imao ništa čime bi se mogao pohvaliti.
“Čim sam pogledao Yojimbo (op.a. poznati samurajski film Akire Kurosawe) znao sam da bi to mogao biti odličan western. Tek par godina kasnije dobio sam poziv agenta koji mi je rekao da imaju za mene posao u Europi gdje snimaju talijansko-španjolsko-njemačku koprodukciju, vestern prema samurajskoj priči.
Isprva sam odbio jer bilo mi je dosta kaubojaca, ali ipak sam pročitao scenarij i shvatio da se radi o Yojimbu”, govori Eastwood i objašnjava da su Talijani tražili dozvolu od Japanaca, da je cijena bila previsoka i da su na kraju bez dozvole napravili remake filma koji se neko vrijeme nije mogao prikazivati u SAD-u upravo zbog japanske zabrane.
No, jednom kad se počeo prikazivati, krenule su i kritike. Kritičari su isprva ispljuvali njegovo “neglumljenje”, a u jednom su trenutku zaključili da je i cijela njegova karijera glumački beznačajna.
Kako je zapravo Eastwood postao “desničar” i “republikanac”?
Taj se stav proširio i na “Dirty Harryja” zbog kojeg ga je Kael prozvala fašistom.
“To je bio stil u to vrijeme. Ljudi su se voljeli razbacivati tim terminom. Nije me to smetalo jer sam znao da sere gluposti. Pisala je kontroverzno jer su to njezini čitatelji tražili od nje. Tako je i stvorila ime. Da je Harry izašao danas, Kael bi izmislila nešto drugo. No, ljudima se film svidio jer su shvatili da se radi o liku kojem je dojadila birokracija”, priča Eastwood i priznaje da je apolitičan.
U mlađim danima isticao je da je republikanac, ali to se promijenilo nakon odlaska Nixona. Protivio se više manje svim ratovima u koje je Amerika bila uključena. I dok je sedamdesetih tvrdio da je umjeren ili bez političkih uvjerenje, krajem devedesetih izjavio je da je libertarijanac i da se ne smatra konzervativcem. Često je isticao da je liberal, po pitanju abortusa zalagao se za slobodu izbora, podržavao istospolne brakove i tu i tamo znao spomenuti da je bio “liberal i fiskalni konzervativac prije nego je to postalo popularno”.
Njegova tobožnji “fašizam” i “desničarstvo” zapravo su velika misterija jer iako se pojavljivao u filmovima u kojima je uvijek naoružan, još od sedamdesetih je aktivno zastupao kontrolu oružja i taj se stav održao do danas.
Ipak, u posljednjih nekoliko godina mnogi mu spočitavaju desničarenje, a nakon govora koji je održao 2012. na republikanskoj nacionalnoj konvenciji, smatraju ga i predstavnikom republikanaca koji su njegov film “American Sniper” doživjeli kao otvorenu podršku ratu protiv terora i prorepublikanskim patriotskim filmom.
Štoviše, neki su išli toliko daleko da su ga usporedili s nacističkom propagandom. Međutim, Eastwood je u isto vrijeme odmahnuo rukom na površne ljevičarske analize, a u isto vrijeme odbacio i podršku republikanaca rekavši kako je riječ o antiratnom filmu koji nema veze s onim o čemu oni pričaju.
Glupi macho seksist
“Ne razmišljam o politici. Osjećam da sam individualist”, priznao je Eastwood Wardu i objašnjava da se ni on ni redatelj Harryja, Don Siegel, nikada nisu priklanjali ultra-desničarskim organizacijama. Štoviše, u “Magnum Forceu” pozabavili su se pitanjem što bi se dogodilo kada bi se u policiju infiltrirale desničarske skupine.
Unatoč stavovima, mnogi i dan danas Eastwooda doživljavaju kao tihog macho tradicionalista koji utjelovljuje sve “vrijednosti” tipičnog američkog junaka: pun pištolj, čvrsti (desničarski) stavovi i seksizam.
“Ne smatram se seksistom. Volim ženske više nego mnogi drugi. I znam da ćete me vjerojatno nazvati seksistom zato što koristim izraz ženska, ali odrastao sam u kvartu gdje su se likovi tako izražavali. No, stalno se susrećem s tim pitanjem. Baš mi ga je neki dan postavila novinarka i pitala me plaše li me žene”, govori Eastwood i dodaje da nije macho i da ga to nikada nije ni privlačilo.
Svjestan je i da bi to moglo razočarati njegove fanove, ali tvrdi da je uvijek želio biti samo ono što jest, a na kraju se osvrnuo i na izjave onih koji smatraju da je priglup: “U doba cinizma lakše je povjerovati da sam samo veliki glupi lik koji tamo stoji, izvodi trikove, a neki mu srećom polaze za rukom. Nisam najpametniji lik na svijetu niti se pretvaram da jesam. Oslanjam se na instinkte i nitko, bez obzira o kome se radilo, nije uspio samo zato što je bio glup”.
“Od svih divova koje sam upoznao, Clint je jedan od najboljih”
Ward je za kraj otkrio još jedan zanimljivi detalj. Naime, nakon što je završio dvosatni intervju, shvatio je da ništa od toga nije snimio.
Vratio se u Eastwoodov ured i rekao što mu se dogodilo, a glumac je bez razmišljanja pristao ponovno odraditi cijeli intervju.
“Reći ću to jednostavno, nakon što je to učinio, zavolio sam lika. Nisam promijenio ni jednu stvar u intervjuu, a što se mene tiče, od svih divova koje sam upoznao, Clint je jedan od najboljih.
Mislim i da je ovaj intervju u tome pomogao. Pitao sam ga neka teška i neugodna pitanja i na svako je odgovorio razumno i s dubokim razumijevanjem onog čime se bavi.
Mislim da je ovo ujedno i prvi intervju u kojem su ljudi mogli vidjeti koliko je pametan i na koji se način pretvorio u odličnog glumca i redatelja kakav je danas”, priznao je nedavno Ward za The Daily Beast.
