Čarobnjak se vraća u svoju luku: Zašto koševske noći imaju poseban zvuk, za one koji umiju čuti

Treba mnogo hrabrosti pozvati ljude da dođu na koncert na Koševo. Tu čast, da se zelene stolice olimpijskog stadiona zaista popune, imali su rijetki. Neki su se usudili stati na koševsku binu, no bilo je jasno, već s prvim notama, da je to mjesto u posljednjih 30 godina rezervisano za dječaka sa Alifakovca. Muzički spektakli u glavnom gradu BiH zaista su endemična pojava i čini se da se njihova dinamika mjeri od Dininog Koševa do Dininog Koševa, uz sporadične incidente između.

Na prvi koševski koncert otišao sam kao dječak, na ljetnom raspustu između osnovne škole i gimnazije. Slušali smo "Furaj mali sam sredinom"; neko je rekao da je tu pjesmu napisao kćerki Naidi, koja je te godine upisala sarajevsku Treću. Ranije smo u izviđačima na Boračkom jezeru do besvijesti pjevali "Da je tuga snijeg" i gledali u bistro nebo na granici Bosne i Hercegovine. Te pjesme, pored nespornog poetskog i muzičkog kvaliteta, u sebi nose i dodatne priče koje oni koji se nisu slićurali niz sarajevske mahale jednostavno ne čuju – zato na Koševu i zvuče drugačije. Svirale su i pjevale u predivnim i savršeno akustički poredanim objektima, arenama i dvoranama, no zvuk je drugačiji kada se sa Koševskog brda, niz bivšu Đure Đakovića, spusti do Skenderije. Kada Dino pjeva u svom Sarajevu, to godi gradu koji je pomalo izgubljen i narodu koji je potpuno zbunjen. Godi mladima i starima, godi rijeci i mostovima, velikim i skrivenim ulicama. Doći će sa svih strana svijeta da to osjete.

Prvo Koševo te 2000. godine, kako spomenuh na početku, bilo je putokaz. Dini je kazalo da je od dječaka koji je preskakao visoke ograde tog stadiona da bi gledao Safeta Sušića, stasao u nekoga kome se s istim ushićenjem na istom mjestu dive. Pokazalo mu je kurs kojim treba ploviti i vratiti se u svoju luku. Nama koji smo tamo bili dalo je nadu da će u zemlji, koju je tako drsko porušila mržnja, biti bolje. Znali smo da smo pobijedili.

Dino se vraćao i podsjećao četiri puta – i sebe i nas. Čini se da ovaj, peti put, dolazi u pravo vrijeme. Da Sarajevo, bar tu noć, ponovo postane ono što najviše voli biti, ono što polako ali sigurno prestaje, a ne bi trebalo.

Biće tu šlepera i opreme, svjetlosnih efekata, prskalica i raznih đakonija, kako to zahtijeva perfekcionista na biciklu. Dovoljna bi bila i jedna gitara. Dovoljna da se oni sretnici koji budu tu prisjete nekih plavih ili smeđih bistrih očiju, boljih vremena, sretnih i nesretnih ljubavi, roditelja, komšija... O svemu tome je pjevao čarobnjak, za one koji znaju slušati.

Vidiš li ta crvenobijela svjetla?