Kao što nijedno društvo nije monolitno i homogeno, tako ni ono tursko, ma kako ga zapadnjačke diskurzivne strategije objašnjavale, nije jednoznačno ni na sistemsko-vrijednosnoj, pa ni na statusnoj razini.

Netflixova serija “Ethos” (tur. Bir Başkadır) nastala pod scenarističkim i redateljskim okom Berkuna Oye uvlači skeptičnog, ali znatiželjnog gledatelja u dramatični i otrežnjujući “rollercoaster” u kojem se radikalno otapa ranije formirana čvrsta podozrivost prema tzv. turskim sapunicama, koje su već cijelo desetljeće preplavile najgledanije televizijske termine, uglavnom banalno pojednostavljujući sukob tzv. modernista i tradicionalista. No, banalnost tog preovladavajućeg sapuničnog narativa nije nimalo umanjila dojam kod odane i, reklo bi se kičom omađijane publike, u širokom starosnom raskoraku od sedam do sedamdeset sedam godina. Ova serija, ipak, nudi nešto širi kontekst, životno autentičniji prikaz, estetski profiliraniji pristup i ideološki kompleksniji portret turske današnjice.

Šta je, najzad, ono što Berkunov “Ethos” čini drugačijim i zbog čega je serija vrijedna gledanja? Osam epizoda dobro iskoordiniranog narativnog lanca u kojem se propituju dihotomije urbano – ruralno; moderno – tradicionalno; sekularno – religijsko; zdravo – bolesno; homoseksualno – heteroseksualno; siromašno – bogato seriju preporučuju kao značajan materijal za preispitivanje i autorefleksivnu kritiku vlastitih pojednostavljivanja ne samo jednog specifičnog kulturno-društvenog prostora, već – što je zasigurno neprimjerenije – pojednostavljivanja kompleksnosti ljudskih života, karaktera, sudbina i potencijala.

Kratak prikaz prve epiode

Skupina specifičnih, po mnogome jedinstvenih likova koje utjelovljuju Öykü Karayel, Fatih Artman, Funda Eryigit i drugi u zapanjujućim, ali tako životnim okolnostima susreću se u Istanbulu – od istanbulske periferije do samog centra, što također reflektira kulturološki disbalans. Njihove “životne slučajnosti” upućuju ih, ipak, jedne na druge – nužno ispreplićući njihove živote unatoč svim socio-kulturnim jazovima. “Ethos” fokusno portretira život Meryem, honorarne spremačice iz konzervativne obitelji koja živi na periferiji Istanbula, te zbog zarade odlazi u najurbaniji dio grada da mi bogatom playboyu pospremila stan i neutralizirala ostatke burne Sinanove noći. Zbog problema sa nasvjesticama, Meryem se savjetuje s Peri, psihoterapeutkinjom čija se života pozadina radikalno razlikuje od Meryemine: formalno je obrazovana, bogata i sekularna. Ali njezine predrasude prema “ruralnom” i “religijskom” obijaju joj se samoj o glavu, stoga i Peri odlazi psihijatrici, kojoj se žali na rastući konzervativizam u turskom društvu. Sve to moguće je iščitavati i kao podtekstualnu kritičku strategiju vladajuće politike u Turskoj.

Asocijativni rad uma

Kako u svom osvrtu pretpostavlja Jonathon Wilson, “Ethos” je vrsta serije koju većina korisničke baze Netflixa ipak neće gledati, što smatra i sam velikom štetom, ali – imajući na umu masovne zahtjeve publike – to je zato što nema provokativan naziv, ubojicu ili možda neka razvikana glumačka imena. Također, istina je da film nije široko promoviran – ili, “budimo iskreni, uopće nije promoviran – i sastoji se od osam gustih, dijalogom teških 50-minutnih epizoda” (Wilson, 2020). U nedostatku očite drame i senzacionalizma koji obično karakteriziraju Netflixovu originalnu seriju, zapaža Wilson, “Ethos” zauzima mnogo utemeljeniji – ali ne manje vješt pristup: bavi se odnosima, psihologijom, unutarnjim i vanjskim traumama, međuljudskom povezanošću, zacjeljivanju i drugim temama, s mnogim pitanjima izuzetno relevantnim za tursku kulturu i tamošnju političku klimu. U prikazu Stanislava Matačića primijećeno je da kroz osam epizoda, u “Ethosu” se ništa izravno ne objašnjava “već je sve uvijek u nekim naznakama, u implicitnom nauštrb eksplicitnog i zahtijeva pojačanu pozornost pri gledanju, asocijativni rad uma i odgonetanje, baš kao da nas gledatelje autor Berkun Oya stavlja u ulogu psihijatrice koja pokušava nadići vlastite granice formirane odgojem i obrazovanjem te razumjeti unutrašnji svijet Meryem” (Matačić, 2020).

U konačnici, da ova serija pripada samo još jednoj u nizu iz ansambla serija koje na, kako je već ranije napisano, pojednostavljen, banalan i kičast način progovaraju o sukobu sekularnog i religijskog, modernog i tradicionalnog, ne bi bila vjerovatno vrijedna osobite pozornosti. Ipak, ovakva – sa svojom poliperspektivnošću i multidimenzionalnošću, otvarajući pritom provokativna pitanja rodnih i klasnih nejednakosti, također oslikavajući na intrigantan i životan način temu lezbijstva (kroz primjer hodžine kćerke, koju igra Bige Önal) i nevolja kroz koje prolazi u raskoraku između vlastitog subjektiviteta i zadatog porodičnog okvira, doima se značajnom. Sve to, seriju “Ethos” čini višestruko bitnom i nudi je na preporuku balkanskom gledateljstvu, koje će snagom asocijativnog mišljenja i komparativnog pristupa pronaći sličnosti života junaka iz serije i u svojoj porodičnoj ili široj društvenoj zajednici.