Pažnju bh. javnosti prije nekoliko dana gostujući na jednom podcastu privukao je nekadašnji fudbaler Sarajeva Ivan Sesar koji govorio o brojnim temama vezanim za Bordo tim, ali i svoju karijeru.

Ivan je bio gost N1, sa njim smo razgovarali o brojnim stvarima, a krenulo se od popularne teme i Sesarove priče u Podcastu InDirekt kada je govorio o navijaču FK Sarajevo koji je prodao veš mašinu iz kuće kako bi gledao utakmicu Bordo tima. Taj navijač je Vedran Drljević, naš kolega sa Forbesa koji je sa gledateljima podijelio tu anegdotu.

“Ivan je to nedavno pomenuo u jednom podcastu. Par detalja je pogriješio jer je prošlo više od deset godina, ali se zaista desilo. On je za tu informaciju saznao 2012. godine kada je Sarajevo na Malti igralo protiv Hiberniansa. Na toj utakmici na Malti protiv Hiberniansa 5:2 na Koševu i 4:4 u gostima. Mi nismo mogli biti kao navijači zadovoljni, nakon 4:4, Sarajevo je prošlo dalje, a mi smo išli na Maltu nas desetak kako bi podržali naše momke. Rentali smo kombi do Bolonje, od tamo avionom na Maltu. Gledali smo i primili 4 gola, bili malo razočarani. Bili su tada narandžasti dresovi, sve je bilo u kontru.”, rekao je Drljević, a potom nastavio:

“Nakon te utakmice mi smo u razgovoru sa šefom tada gospodionom Jovićem pitali da zajedno sa fudbalerima dođemo do hotela. On je rekao nema problema i pustio nas unutra.. Ušli smo u autobus, Said Husejinović se pokrio peškirom preko glave, svi su bili nezadovoljni. Ja sam sjedio na sredini autobusa, a na posljednjem mjestu je sjedio Ivan Sesar i Zoran Belošević, meni tada dva draga fudbalera. Oni su tada bili malo glasniji i ušli u razgovor sa navijačima. Tada su neki od mojih kolega rekli kako to pričate i imate izgovore, pa čovjek je prodao mašinu kako bi gledao Sarajevo. Pitali su ko je taj Vedran i počela je priča. To je bila sezona 2008./09. Tada sam gledao sve utakmice i domaće i gostujuće. Tada sam bio student, bavio se ugostiteljstvom, preživljavao na razne načine dolazio do novca kako bi išao na utakmice. Istrošio sam se, a trebalo se ići u Trnavu. Tada su počele šale kako ću ja ići nemam novca. Imao sam pasoš, ali marke u džepu nisam imao. Sjedili smo u jednom sarajevskom lokalu i tako je počela čuvena priča priča. Prijatelj mi je rekao djevojka mi se doselila ima stan, ali fali joj mašina. Tada sam shvatio da je to zicer, prodao sam joj mašinu za 150 maraka i otišao u Slovačku”.

Ivan je igrao u brojnim državama, a upitan je da li je doživio ovako nešto kao u FK Sarajevo.

“Ne, iskreno. To je bila specifična situacija. Bili smo tada podalje od grada. I samo to nezadovoljstvo nakon utakmice gdje smo mi malo podbacili. Očekivalo se da će biti puno ozbiljnije, ali prošlo se. Oni na svoj način daju nama doznanja kada su zadovoljni, kada ne. Igrao sam i u Rumuniji i u Turskoj gdje su navijači fanatici, ali opet si blizu, ali podalje. Nikad nisam doživio takvu situaciju, desilo se tako gdje je Vedran to tako objasnio. Prošlo je mnogo godina pa sam ja neke stvari drugačije prezentirao, ali poenta je takva. Kada se meni Sanel vaš kolega javio. Bilo mi je drago da je živ i zdrav i ozbiljan čovjek sa sinčinom svojom. Onda smo i prije emisije komentirali da su to u životu faze- U tim godinama je to ludovanje i ta nenormalna ljubav koju je pokazao. Sretan sam što sam to mogao reći, pričao sam i prijateljima. Desilo se i javno, a ljudima je bilo dosta zanimljivo. Drago mi je da smo se sastali nakon toliko dugo godina”, rekao je Ivan Sesar.

Malta je bila i kraj Vedranove karijere, a govorio je šta je prelomilo da se uozbilji.

“Ne bih od sebe da pravim heroja, većina nas tada je bilo zagriženo Sarajevom. Ja sam i sada navijač, ali na takav način da sam dio organizirane grupe. Jednostavno, to je poljednja noć bila. Razmišljao sam tada kako da saopštim da više nemam snagu da budem involviran u to 24 sata. To su prelijepa druženja bila i sada smo prijetalji, a već sam u medijima dozvoli ozbiljniji posao i nisam sebi mogao priuštiti da se desi nešto. Život ide dalje, više nisam dio toga, ali ostali smo u kontaktu. Gledamo sa druge tribine Sarajevo, pratimo kroz medije, ali sam tada sve podredio tome. Odlučio sam nešto napraviti od života i uspjelo je”, ističe Drljević.

Nekada odnosi fudbalera i navijača znaju biti u odnosu “toplo-hladno”, najviše zavisno od rezultata. U kojim zemljama ste najveći pritisak doživjeli na nekom stadionu?

“Koševo, Sarajevo. To je nešto nepoisivo. Turci su fanatici, ali drugačije je kada si ti stranac u nekoj zemlji. Ne pričaš taj jezik i malo si distanciran. Koliko god sam ja u dvije godine savladao turski, ali opet to gledaš drugačije nego neki domaći. Ja sam u Sarajevu igrao sezonu i pol. Bilo je tu puno lijepih momenata, ali bilo je i kada su najvatreniji ti kao što je bio i Vedran. I sada se on veseli pobjedama ili tuguje porazima. Imao sam i tu situaciju gdje su me nosili na ramenima nakon pobjeda, a imali smo i situaciju gdje dođe par ozbiljnijih momčina i na lijep način porazgovara sa vama i da vam doznanja da se nešto treba promijeniti”, rekao je Sesar, a potom komentarisao da li je to linija koja se ne bi trebala prelaziti:

“To možda simpatizerima. Oni su tu lagani, a ovi “ludi” kojima je to život, u krvi, koji su rođeni s tim. Kojima je otac s mjesec dana obukao majicu sa grbom Sarajeva ili općenito kluba. Ja to iskreno i shvatam, shvatam kroz Sarajevo da su ljudi bolesni, ali baš bolesni za klubom koji vole. Zato tu nema sredine.”

Koliko navijači znaju pogudati ekipu u jednom trenutku?

“Najveći mogući podstrek je to. Ne znam kako bih to objasnio, sada sam se naježio kada se sjetim nekih tih situacija. Ako pričamo o Sarajevu, najljepšem dijelu karijere i života. To je čudo, da ne pričamo o golovima, pričamo o sitnicama na terenu. Totalno je normalna stvar kada uklizaš, odigraš pas, cijeli taj huk te nosi. Kada osjetiš tu energiju sa ljudi koji su došli i vole klub. Kada je u pitanju Sarajevo nisam imao nikada neugodnu situaciju da bih se osjećao nelagnodno. Kada sam tek došao imali smo meč protiv GOŠK-a. Tada smo izgubili 0:2, gledao sam sa tribine imao sam sitnu pobjedu. Tada je došao šef Dragan Jović, momci su došli hoće da vam se jave. Rekli su tada da traže od nas više, niko nije podigao na nas glas”, rekao je Sesar.

Koliko navijačima znači kada vide da podrška nije uzaludna?

“12. igrač nije kliše, to je stvarno tako. To je neopisiv osjećaj, prvi što si sretan da navijači registruju to. Osjećaš se da si dio pobjede, da si povezan. Da vidiš da utiče na njih to. Onog momenta kada uđe lopta u gol krenu vam suze. Tada ništa nije bitno. Ja znam da mene opet treba borba za narednu utakmicu, ali to je najljepši osjećaj koji se meni dešavao”, rekao je Dreljvić, a potom dodao:

“Ili ti igrači upropaste vikend ili ti bude najljepši na svijetu”

Na to se nadovezao i Ivan:

“Ako si karakteran i cijeniš priču što smo pričali u slučaju Vedrana i mašine, ali ima njih još koji se snalaze za svaku marku da bi došli gledati klub. Ako si karakteran ili uživaš u klubu. Naravno da to trebaš cijeniti i naravno da na kraju krajeva se nogomet igra zbog navijača. To je postalo sve biznis i otišlo je daleko, ali najveću emociju ti prave ti navijači. Isto tako ti na terenu vraćaš njima, to je obostrana ljubav i kada se te dvije stvari spoje to ide samo prema gore i može biti samo dobro”, rekao je Sesar.

Vedran je govorio i šta je mama rekla zbog mašine.

“Prije svega pozdrav za mamu. Izvini mama. Ona je mnogo šokova doživjela zbog mog navijanja. Shvatio sam da sam prevršio svaku mjeru. Otišao sam u Bratislavu i ipak se odlučio se javiti mami. Javio sam se pitao kako je, ona je rekla ponesi hljeb kada kreneš kući. Odgovorio sam, ali ja sam u Bratislavi, nastao je muk neke dvije minute. Ipak, preživjeli smo i to, znala je doživjeti brojne stresne situacije, ali ispalo je dobro”, rekao je Drljević.

#related-news_0