Pomoćni teren stadiona Grbavica danas je ušminkan: najkvalitetnija vještačka trava, lijepe svlačionice, roditelji koji bodre svoju djecu, daju upute, glasno komentarišu. Često se čuje: „Svi bi oni da im dijete bude Džeko, a ne može.“ „To se jednom rađa!“, odzvanja u raspravama.

Iako bi se dalo raspravljati o nerealnim očekivanjima roditelja, to neće biti tema ove priče. Svi žele biti kao on – djeca koja jurcaju zelenom grbavičkom travom i svim drugim bh. terenima žele da budu Edin Džeko. Nije li to najveći kompliment koji jedan igrač može dobiti? Žele to djeca i u Rimu, Istanbulu i svakom drugom gradu i zemlji koja je imala tu sreću da u njoj nastupa.

Edin je savršen uzor. No, treba znati – on nije rođen kao najbolji fudbaler kojeg je ova zemlja imala. On je od sebe to napravio.

Kada bi danas dječaci, a naročito roditelji koji se bave fudbalom, stali na teren na kojem je desetak godina špartao mršavi, inteligentni napadač dugog koraka – ne bi pristali. Da se ljeti guše u prašini koja se uvlači u uši, oči, nos, koja ulazi pod kožu. Da se zimi lede u dubokim lokvama i blatu, a kupaju hladnom vodom. Da se zglobovi izvrću u rupama koje svaki dan nastanu na novom mjestu. Da padaju na kamenje koje se zabija u kost. Da ulete klizeći koji znači potpuno poderani kuk i butina, u kombinaciji sa prljavštinom koja se miješa sa krvlju.

Ne bi pristali. Pisali bi duge poruke u viber grupama, mislili da će im djeca oslijepiti, polomiti noge i dobiti plućna oboljenja. A Edin – posvjedočiće svako ko je s njim ganjao loptu – treninge nikada nije propuštao. Kiša, snijeg, vrelina, led – nije bilo bitno. Plava torba preko ramena, kopačke koje su se često nabavljale u Milinkladskoj i ljubav prema voljenom klubu Željezničaru, bile su dovoljne da se stvori Dijamant. On doslovno i metaforički nastaje u teškim uslovima.

Kada želi da zaigra u reprezentativnom dresu, polomljenog nosa, poluzatvorenih očiju kao kod boksera u 11. rundi, sa rukom u gipsu – da pomogne svojoj zemlji – njemu je to normalna stvar. Zato mu se toliko i divimo.

On se nije rodio, nego se stvorio. Da bi nastao dijamant, on mora imati odgovarajuće uslove – odnosno neuslove – doslovno i metaforički.

Svoj prvi službeni gol na Grbavici dao je 2004. Onih neslužbenih na šljaci se nadavao na stotine. Nije se svetio onima koji su smatrali da je samo roba za podkusurivanje.

Dvadeset jednu godinu na terenu, nijedna mrlja. Najbolji strijelac prvenstva Njemačke i Italije, šampion Bundeslige i Premiershipa – nijedno bahaćenje. To nije tako rođeno. To je tako odgojeno.

Odgojen da misli na druge, da pomogne, da ostane na zemlji i da voli. Svoj narod i svoju zemlju, bezuslovno.

„Treba mu sagraditi bistu“, poručio je kolega novinar iz Hrvatske – ali sagrađeno je nešto mnogo važnije. Ljubav u srcima miliona navijača prema čovjeku koji je dao i zaslužio. Ljubav koju ne može izbrisati ni uništiti ovozemaljska sila.

Edin Džeko – to jeste i biće sinonim za lijepu zemlju, dobre ljude, borce i radnike. Za sve lijepo što imamo i što nije samo fudbal. Tu nema prečke i stative. Tu je uvijek puni pogodak. Edin Džeko – nekada dječak sa šljake porušene Grbavice, danas gospodin i jedan od najboljih napadača u svjetskoj historiji – iz Sarajeva, Bosne i Hercegovine.

Možda bi vas iznenadio broj onih kojima bi bilo drago da se nije stvorio. U teškim uslovima. Doslovno i metaforički. Da je odustao na pola puta. Da svijet ne vidi kako sija bosanski dijamant. Srećom, znao je svoj put u naša srca.