Almir Turković Zeka danas slavi 56. rođendan: Od Čengić Vile do Poljuda, s Koševom u srcu

Na jedan od najvažnijih treninga u životu zakasnio je gotovo dva sata. Kiša je padala, a Almir Turković bio je uvjeren da ga na Koševu više niko ne čeka. Ipak, u automobilu ispred stadiona sjedio je Alija Braco Hadžiosmanović. Kada je ugledao mladića koji je pješke stigao na trening, izašao je na kišu u bijeloj košulji i počeo uzvikivati kako je znao da će doći. Godinama kasnije Turković će igrati na velikim stadionima, osvajati trofeje i postati ljubimac navijača, ali će se tog jutra sjećati s posebnom zahvalnošću.

Djetinjstvo na Čengić Vili i san o velikom fudbalu

Sve je počelo na igralištu na Čengić Vili, u vremenu kada su djeca gotovo cijele dane provodila napolju. Nije bilo mobilnih telefona, interneta ni videoigara. Trebale su im lopta, patike i bijela majica, a majke su znale gdje će ih pronaći. Na istom terenu igrali su dječaci i stariji momci, učilo se od boljih, a utakmice između dvije raje znale su trajati satima.

Turković je kasnije govorio da je upravo na ulici naučio igrati fudbal. Tamo nije bilo sudija, mnogo se toga moralo izboriti, a tehniku i snalažljivost razvijao je kroz svakodnevnu igru.

Nadimak Zeka dobio je od majke, a prve ozbiljne fudbalske korake napravio je u Željezničaru. Na selekciju je otišao sa svega osam i po godina. Problem je bio što su u klub primali dječake od desete godine, pa je odlučio slagati koliko ima godina.

Među pedesetak ili sedamdesetak dječaka, kako se prisjeća, legendarni Vjekoslav Lujo Kranjc i njegovi saradnici izabrali su tek nekoliko njih. Jedan je bio Almir.

Kada su mu upisali ime i podatke o roditeljima, dječak s Čengić Vile bio je toliko sretan da je pomislio kako je upravo potpisao ugovor s Real Madridom.

U Željezničaru je proveo deset godina. Danas se zna našaliti da mu za takav staž klub duguje zlatni sat, ali odlazak s Grbavice za njega nije bio bezbolan. Imao je tehniku, pregled igre i osjećaj za loptu, no treneri su smatrali da mu nedostaje fizičke snage. U vremenu kada se sve više insistiralo na tom segmentu igre, nije uspio pronaći mjesto u seniorskom fudbalu.

Tako je mladić koji je godinama sanjao profesionalnu karijeru počeo raditi kao konobar u kafiću Azaro na Dolac Malti. Upisao je Šumarski fakultet, a otac mu je jasno stavio do znanja da novac za ljetovanje mora sam zaraditi.

Fudbal je ipak ostao prisutan. Nastavio je igrati mali fudbal, u kojem je mogao pokazati ono što je najbolje znao: tehniku, dribling i potez kojim se rješava utakmica. Kasnije će govoriti da ga je upravo mali fudbal spasio.

Čovjek koji je vjerovao u Zeku

U njegovoj priči posebno mjesto pripada Aliji Braci Hadžiosmanoviću, dugogodišnjem čelniku Vrbanjuše, kluba koji je svojevremeno igrao u najnižim rangovima takmičenja.

Braco je prepoznao Turkovićev talenat i pozvao ga na trening zakazan za pola deset ujutro. Zeka je prespavao, ali je prethodno obećao da će doći. Zato je, iako je kasnio gotovo dva sata, krenuo prema Koševu pješke, po kiši, ne očekujući da će tamo ikoga zateći.

Dočekao ga je prizor koji nikada nije zaboravio. Braco je čekao u automobilu, a njegov dolazak primio s oduševljenjem, kao da se pojavio igrač kojeg je mjesecima pokušavao dovesti.

Potom ga je, prema Turkovićevom sjećanju, odveo u svlačionicu Sarajeva i pred poznatim igračima predstavio kao novog Safeta Sušića i budućeg kapitena bordo kluba. Zeka nije znao kako reagovati. Došao je na trening Vrbanjuše, a odjednom se našao pred velikim imenima sarajevskog fudbala.

Tridesetak godina kasnije objašnjavao je da nije mogao iznevjeriti čovjeka koji ga je čekao dva sata na kiši. Braco mu nije bio rodbina, niti je od pomaganja mladom fudbaleru imao bilo kakvu neposrednu korist. Jednostavno je vjerovao da u njemu postoji kvalitet koji drugi nisu dovoljno prepoznali.

Pokazat će se da je bio u pravu.

Početkom rata, kada je Grbavica postala dio prve linije odbrane Sarajeva, Turkoviću se otvorila prilika za dolazak u bordo klub. Zapazio ga je Muhamed Granov, tadašnji predsjednik FK Sarajevo, a dogovor s Vrbanjušom brzo je postignut.

Turković je početkom 1993. postao član Sarajeva. Shvatio je koliko mu ta prilika znači i potpuno promijenio odnos prema fudbalu. Prestao je izlaziti i dane uglavnom provodio trenirajući, čitajući i odmarajući se.

Međutim, okolnosti u kojima je pokušavao izgraditi profesionalnu karijeru bile su daleko od svega što je kao dječak zamišljao.

Treninzi pod granatama i gol koji je obišao Evropu

Tokom opsade Sarajeva fudbal se igrao i trenirao u uslovima u kojima je već i dolazak na stadion predstavljao opasnost.

Turković se posebno prisjeća saigrača Džeme Smječanina, koji je na treninge dolazio direktno sa straže, noseći flašu vode. Njih dvojica prolazila su put od Čengić Vile do Koševa izložena granatiranju i snajperskoj vatri.

„Mogli smo poginuti 700 puta od Čengić Vile do Koševa“, govorio je Turković u podcastu Oslobođenja.

Opisivao je kako bi na stadionu izlazili na teren, a kada bi počela pucnjava, vraćali se u zaklon. Nakon nekoliko minuta pokušali bi ponovo. Ponekad se to ponavljalo više puta tokom jednog treninga.

Kada bi završili, preostalom vodom bi se oprali, ponešto popili i krenuli nazad. Smječanin na svoju stražu, Turković na svoju.

Prisjećao se i da su u jednom periodu morali potpisivati izjave da treniraju na vlastitu odgovornost.

O svom ratnom iskustvu govorio je bez pokušaja da ga predstavi kao nešto više od onoga što je bilo.

„Volio bih da sam bio borac, da sam deblokirao Sarajevo, ali nisam znao, nisam se rodio za to“, kazao je.

Za njega i njegove saigrače fudbal je u tim godinama imao značenje koje je nadilazilo sport. Nastavkom treninga i odlascima na međunarodne utakmice željeli su pokazati da Sarajevo, uprkos opsadi, nije prestalo živjeti.

Jedna od najvažnijih utakmica tog perioda odigrana je 9. novembra 1994. godine protiv Parme, tadašnjeg lidera italijanske Serije A i jednog od najjačih evropskih klubova.

Sarajevo je u Italiju stiglo u okviru humanitarne turneje koju je organizovala organizacija Prijatelji bez granica. Nekoliko dana prije utakmice delegaciju bordo kluba u Vatikanu je primio papa Ivan Pavao II.

Na stadionu Ennio Tardini Sarajevo se suprotstavilo ekipi u kojoj su igrali poznati evropski fudbaleri, među njima Tomas Brolin, Lorenzo Minotti i Fernando Couto.

U 34. minuti Turković je pogodio mrežu domaćina i doveo Sarajevo u vodstvo.

Parma je u završnici uspjela preokrenuti rezultat. Brolin je izjednačio u 79. minuti, a Minotti tri minute kasnije postavio konačnih 2:1. Ipak, utakmica je ostala upamćena po mnogo čemu važnijem od rezultata. Sarajevski fudbaleri, koji su u opkoljenom gradu trenirali pod granatama, nastupili su pred italijanskom publikom i televizijskim kamerama, dok je susret imao i značajan humanitarni karakter.

U Sarajevu su prijenos mogli pratiti oni koji su imali električnu energiju.

Za Turkovića je taj pogodak ostao jedan od najposebnijih u karijeri.

Meksiko, prvi trofej sa Sarajevom i put koji ga je odveo u Japan

Nakon ratnih nastupa za Sarajevo, karijeru je nastavio u austrijskom Steyru, a potom u meksičkom Tigresu.

U Meksiku ga je zatekla vijest o završetku rata u Bosni i Hercegovini. Prema vlastitom sjećanju, od kluba je zatražio nekoliko slobodnih dana kako bi otišao u Sarajevo i provjerio jesu li mu roditelji živi.

Otišao je, ali se u Meksiko više nije vratio.

Na Koševo se vratio u septembru 1996. godine, a već narednog proljeća dogodilo se ono što mu je Braco godinama ranije predvidio. Turković je postao kapiten Sarajeva i s kapitenskom trakom osvojio Kup Bosne i Hercegovine 1997. godine, prvi državni Kup u historiji bordo kluba.

Karijera ga je potom odvela u Hrvatsku.

U Zadru je proveo dvije godine koje i danas pamti po dobrom. U klubu ga je želio tadašnji trener Ante Čačić, a upravo je kroz nastupe za Zadar stekao afirmaciju u hrvatskom prvenstvu. Poslije dolaska Ivana Katalinića na trenersku klupu dobio je ofanzivniju ulogu, što mu je omogućilo da još bolje iskoristi svoje fudbalske kvalitete.

Kasnije je govorio da mu je ostao posebno drag odnos ljudi u Zadru prema fudbalerima. Cijeli grad, prisjećao se, stajao je iza ekipe.

U Osijeku je također proveo godine koje ubraja među najljepše u životu. Tamo mu se rodila kćerka, a s ekipom je ostvario zapažene rezultate u hrvatskom prvenstvu i evropskim takmičenjima.

Uslijedio je Japan, zemlja u koju je stigao zahvaljujući videokaseti s nekoliko minuta svojih najboljih poteza i golova.

Za Cerezo Osaku nastupao je 2002. godine i postao jedan od važnih igrača ekipe koja je izborila povratak u najviši rang japanskog fudbala. Već 24. marta te godine postigao je tri pogotka protiv Ventforet Kofua u pobjedi rezultatom 3:1.

Međutim, Japan mu je, pored uspjeha na terenu, donio i iskustvo čije posljedice osjeća decenijama kasnije. Zbog neugodnih avionskih letova i turbulencija razvio je strah od zatvorenog prostora.

Klaustrofobija ga je nastavila pratiti i nakon povratka u Evropu. Govorio je kako izbjegava liftove, a na jedno snimanje podcasta došao je pješke upravo zato što nije želio koristiti lift.

U Hajduk je došao bez kofera, a otišao s titulama

Jedna od najneobičnijih epizoda Turkovićeve karijere dogodila se nakon povratka iz Japana.

Njegov kofer bio je na putu prema Sarajevu, dok se on zadržao u Zagrebu. Tada je fudbalski menadžer Dino Pokrovac kontaktirao Zorana Vulića, trenera Hajduka, koji je odmah pokazao interes za njegov dolazak.

Vulić je poručio da mu takav fudbaler treba za osvajanje titule.

Turković je narednog jutra stigao u Split praktično bez stvari, odjeven u odijelo. Imao je 32 godine, ali nije razmišljao o završetku karijere. Priliku da zaigra za Hajduk doživljavao je kao ostvarenje jednog od svojih najvećih fudbalskih snova.

„Cilj mi je bio da odigram za Hajduk i mogu umrijeti odmah“, govorio je kasnije.

Na Poljudu je pronašao sredinu koja ga je prihvatila gotovo od prvog nastupa. U prvih sedam utakmica postigao je sedam pogodaka, a navijači su prepoznali igrača čija se vrijednost nije mjerila samo brojem golova. Turković je imao tehniku, iskustvo i sposobnost da jednim potezom promijeni tok utakmice.

S Hajdukom je osvojio dvije titule prvaka Hrvatske, 2004. i 2005. godine, te Kup Hrvatske 2003. Bio je i član ekipe koja je osvojila Superkup 2004. godine.

Danas, više od dvije decenije poslije, o Hajduku govori s posebnom emocijom. Isticao je da i dalje dobija pozivnice iz Splita i da na Poljudu ima svoju ložu.

Istovremeno, takav odnos u njemu budi i određenu gorčinu. Otvoreno je govorio da sličnu pažnju nije uvijek osjećao u Sarajevu, iako je upravo taj grad, kako kaže, njegova najveća ljubav.

Ipak, to ga nikada nije spriječilo da se vrati na Koševo.

Genk, jedna asistencija i posljednja velika evropska priča

Nakon još jednog perioda u Osijeku, Turković se 2006. godine ponovo pridružio Sarajevu.

Bio je već u poznim igračkim godinama, ali je i dalje imao sposobnost da odlučuje utakmice. U sezoni 2006/07. s bordo timom osvojio je titulu prvaka Bosne i Hercegovine, koju je kasnije izdvajao kao jedan od najdražih trofeja u karijeri.

Narednog ljeta Sarajevo je nastupalo u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Protivnik u drugom pretkolu bio je belgijski Genk, znatno bogatiji klub i favorit za prolazak dalje.

Turković je zbog straha od letenja do Belgije putovao automobilom. S trenerom Husrefom Musemićem dogovorio se da utakmicu započne na klupi i uđe tokom posljednjih pola sata, kada bi iskustvom mogao iskoristiti umor domaćih fudbalera.

Plan se pokazao uspješnim.

U 86. minuti, pri rezultatu 1:1, Turković je krenuo kroz odbranu Genka i uposlio Veldina Muharemovića, koji je pogodio za pobjedu Sarajeva rezultatom 2:1.

Bila je to jedna od najvažnijih evropskih pobjeda bordo kluba u poslijeratnom periodu. Iako je Sarajevo u revanšu izgubilo 1:0, zahvaljujući golovima postignutim u gostima izborilo je prolazak u treće pretkolo, u kojem je igralo protiv Dinama iz Kijeva.

Iz tog evropskog nastupa Turković pamti i jednu anegdotu. Nakon utakmice u Kijevu, kada su protivnički fudbaleri željeli razmijeniti dresove, požurio je u svlačionicu. Znao je, kako je kasnije pričao, da već narednog vikenda treba igrati utakmicu i da klub nema dovoljno opreme za takve razmjene.

Sjetio se tada Hajduka, gdje je ekipa imala više garnitura dresova na raspolaganju.

U toj naizgled maloj razlici vidio je mnogo toga što je dijelilo uslove rada u klubovima za koje je nastupao.

Trofeji ostaju u vitrinama, ali ljudi ne bi smjeli biti zaboravljeni

Turković se nikada nije ustručavao otvoreno govoriti o odnosu prema bivšim fudbalerima, uslovima u bosanskohercegovačkom sportu i obavezama koje klubovi imaju prema ljudima koji su ih predstavljali.

Govorio je i o neisplaćenim premijama, ali je iz njegovih sjećanja jasno da mu od novca više znače poštovanje i međuljudski odnosi.

Posebno ga pogađa kada se zaborave ljudi poput Džeme Smječanina, s kojima je u ratnom Sarajevu dijelio mnogo više od svlačionice i fudbalskog terena.

Nakon srčanog udara koji je pretrpio 2019. godine, Turković je govorio i o osjećaju da su ga u Sarajevu pojedini ljudi zaboravili.

„Zaboravili su me, ali ne zamjeram nikome“, rekao je.

U Splitu je godinama ostao povezan s humanitarnim turnirom „Četiri kafića“, koji je iz skromnih početaka prerastao u jedan od prepoznatljivih sportskih događaja u gradu.

Na njemu su nastupali brojni poznati fudbaleri, a prikupljeni novac korišten je za pomoć djeci s poteškoćama u razvoju i drugim ljudima kojima je pomoć bila potrebna.

Turković je rado učestvovao na tim okupljanjima. Za njega je to bila prilika da ponovo zaigra s nekadašnjim saigračima, susretne stare prijatelje i bude dio događaja koji je imao mnogo širi značaj od sportskog nadmetanja.

Koliko je dubok trag ostavio u Splitu govori i činjenica da ga stariji navijači Hajduka i danas prepoznaju i zaustavljaju na ulici.

Njegove najdraže uspomene, međutim, nisu nužno vezane za najveće stadione.

U Sarajevu je ostao povezan sa starim saigračima i trenerima, s kojima redovno razmjenjuje poruke. Fudbal je prisutan i u njegovoj porodici. Sinu, koji je naslijedio neke njegove karakteristične pokrete s loptom, ne pokušava nametnuti vlastitu karijeru niti velika očekivanja.

Savjetuje mu da se igra, uživa i bude sretan.

Možda je upravo to ono čemu se Turković, nakon svega što je prošao, najradije vraća. Kao dječak igrao je fudbal zato što ga je volio. Kasnije je od njega živio, putovao svijetom, osvajao trofeje i upoznavao ljude koje inače nikada ne bi sreo. Ali ljubav prema igri, barem prema načinu na koji je danas opisuje, ostala je ista.

Na kraju jednog razgovora u podcastu voditelj ga je zamolio da na nekoliko pojmova odgovori prvom asocijacijom.

Na Koševo je rekao: „Mladost.”

Na Poljud: „Religija.”

A kada je čuo ime igrališta na Čengić Vili, gdje je nekada s drugovima provodio dane igrajući fudbal, odgovorio je:

„Naše sretno djetinjstvo.”

Sretan 56. rođendan, Zeka.