Nakon rata fudbalska reprezentacija BiH odigrala je nekoliko važnih utakmica, onih u kojima su stotine hiljada navijača u cijelom svijetu imali samo jednu želju pobjedu i veliko takmičenje. Jednom smo uspjeli, Brazil i Svjetsko prvenstvo najljepša su sportska priča naše države, nažalost mnogo puta nismo.
Onim malo starijim navijačima zasuiće oči ako ih pitate za Dansku. Stadion Koševo, kao šibica, mali da ugosti sve one koji su svim srcem željeli Bosnu i Hercegovinu na prvom mjestu grupe. Neriješen rezultat značio je da nismo uspjeli, pobjeda je značiča ostvarnei san. Mnogi i danas komentarišu sa sjetom da nikada neće osjetiti takav navijački naboj kao u toj, prvoj, “historijskoj” utakmici bh. tima. Završeno je 1:1, a slika Elvira Bolića kako slavi pogodak koji je dao nadu u veliki uspjeh ostaće jedna od najupečatljivijih, ona koja bi novim generacijama mogla biti motiv i pokazatelj kako se voli državni dres i zemlja u kojoj si rođen.
Generacija u kojoj su glavne vedete bili Boljić, Baljić i Barbarez, nikada nije uspjela odigrati taj “zadnji pas”, koji bi značio igrati na velikom takmičenju. Priliku su imali u Beogradu kada su u rijetko viđenom ambijentu prepunom mržnje i huliganskih napada na naše navijače poraženi 1:0. Utakmica koja je po svim sigurnosnim parametrima trebala biti prekinuta, završena je i još jedno veliko takmičenje ostalo je nedosanjani san. Ipak, i pored poraza, utakmica u Beogradu ujedinila je navijače, očvrsnula veze i sigurno imala veliki utjecaj na ono što se 2014. dogodilo. Sergej Barbarez, nakon te je utakmice zbog svoje hrabrosti i borbe za živote bh. navijača koji su napadnuti na tribinama postao “vječan”. Kapiten sa trakom koja se nikada ne skida.
Baraži sa Portugalom kojeg je predvodi Ronaldo još su jedna stranica u knjizi bolnih sjećanja. Naročito onaj prvi, kada su Zmajevi predvođeni Edinom Džekom u srcu jedne od najstarijih zemalja u Evropi bili na korak do senzacije. Nije se dalo, nije htjelo. Drugi smo baraž izgubili glatko. Naročito u Lisabonu.
Južna Afrika bila je tako blizu, tih 8.000 kilometara izgledalo je tričavo, samo da je ušla jedna Džekina.
Ne treba zaboraviti ni Pariz, kada su Zmajevi odigrali najbolje poluvrijeme koje pamtimo. Kada je Džeko postigao maestralan pogodak, 15 hiljada navijača grmilo u gradu na Senni. Kapiten Spahić nespretno je reagovao, šarlatanski ispružena noga značila je jedanaesterac i još jedan neodlazak. Mnogi su se kleli da Nasri nije bio u šesnaest, ali džabe.
Svježa je rana i sa Grbavice, neshvatljivo smo u baražu protiv slabašne Sjeverne Irske došli do penala, gdje je prečka Edina Višće značila da nećemo u finale protiv Slovaka. Višća, nažalost, više nije zaigrao za Zmajeve.
Jedna stvar pred početak utakimce sa Ukrajincima dešava se po prvi put. Nema euforije. Interes za utakmicu postoji, ali nema one atmosfere koja sa podrazumijevala pred slične duele. To bi, ma koliko bilo zabrinjavajuće, mogao biti plus. Iz tabora naših protivnika stižu i omalovažavajuće poruke što bi selektor Milošević mogao dobro iskoristiti. Iako nam nijedan fudbalski parametar ne ide u prilog, moglo bi biti ono” po naški”. Iz inata. Bosanski. Moglo bi biti, konačno, Evropsko prvenstvo.
Dva su koraka. neka u četvrtak onaj prvi bude uspješan. Zaslužio je to ovaj narod.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!