Kako su uništili sarajevski derbi i fudbal

I sve je u tome, cijelu se polusezonu čeka taj meč, onaj koji sivilo sportskog djelovanja u gradu na Miljackoj bar na tren oboji nekim veselijim bojama. Barem je tako bilo. U gradu koji vrlo rijetko ima šampiona u bilo kojem timskom sportu, u kojem djeca ne znaju šta je rukomet, a odbojku igraju samo na plaži u Podacama tokom ljetnog raspusta, ostao je derbi kao nešto u čemu se zaista uživa, mališani naročito. I to malo što je ostalo, uništiše.

Nije ni važno kada je i zašto počelo, ali mora prestati. Prepucavanje oko broja ulaznica na derbiju uništilo je ono jedino što je važno u toj velikoj utakmici – bordo i plavo obojene tribine sa kojih se ore pjesme iz hiljada grla. Danas je misaona imenica da na sarajevskom derbiju bude 30.000 navijača, a nekada je to bila sasvim normalna stvar. Nekada je bila sasvim normalna stvar da navijač Želje mjesec dana po gradu hoda u dresu Sarajeva jer je izgubio opkladu od komšije. Danas se mladi navijači udaraju prangijama po glavi.

Gledajući iz egoistične perspektive, uprave klubova ponašaju se kao da se fudbal igra zbog njih, inate se jedni drugima zaboravljajući na najbitniju stvar. Ma koliko skupih transfera ostvarili, bodova osvojili, lajkova sakupili, oni su samo mala i blijeda tačkica u bogatoj historiji sarajevskih velikana, fudbala i grada u kojem postoje. Nemaju pravo onima koji su zaslužni što ti klubovi žive uskraćivati prisustvo na najvećoj utakmici bh. fudbala. Nemaju pravo jer klubovi ne postoje radi njih, radi njihove obično neuspješne i kratke uloge u nekom "organu", postoje radi onih koji su bojili kuće, auta i radnje u plavo ili bordo, postoje zbog onih koji nose imena Safet, Mehmed, Hadis, Predrag, baš zbog majstorija na derbiju. Postoje zbog onih koji su pod snajperima ganjali loptu u plavom i bordo dresu. Zbog dječaka koje su gađali granatama na putu do Koševa ili Grbavice. Sve smo pobijedili osim samih sebe.

Tu sve priče završavaju, ma koliko "utemeljena" bila argumentacija i jednih i drugih kada obrazlože zašto su minimalizirali prisustvo "protivničkih" navijača na svom stadionu. Nije važno. Tribine moraju biti pune plavih i bordo navijača koji su ionako umorni. Umorni od prosječnosti, neuspjeha, nedostatka kvaliteta, amaterizma, površnosti... A opet vole.

Rivalitet sarajevskih klubova nikada se nije zasnivao na mržnji. Zasnivao se na poznatom sarajevskom mangupluku, humoru i kvalitetu igre.

Ganjajte se na tabeli ko je prvi, a ko drugi, ne ko je četvrti ili peti, i pustite nas da uživamo. Napravite novog Papeta, Džeku, Husrefa, Mešu, Paju, Balju. Organizujte da u prvih 22 nije 20 igrača "sa strane". Dovedite grupnu fazu nekog evropskog takmičenja u Sarajevo... Titulu prvaka u glavni grad? Ujedinite se u borbi protiv skandaloznog suđenja u prvenstvu. Pomozite jedni drugima i nama da ponovo uživamo u fudbalu i manite se malograđanstva i ćorava posla. Ne dirajte nam derbi, to malo što je ostalo.

Neka je jasno, svima, to nisu samo klubovi i to nije samo utakmica. To je Sarajevo, grad, to je Bosna i Hercegovina, država.