Ivica Osim danas bi napunio 83 godine. Umjesto toga, prije nekoliko dana obilježena je prva godišnjica njegove smrti.

O Štrausu sa Grbavice se uvijek pisalo, a koliko je važna ličnost postao Ivica Osim svjedoče i tekstovi koji su o njemu pisani u posljednjim danima. Jedan od njih, iz Srbije, ističe se među ostalima. Uroš Jovičić je na godišnjicu smrti Ivice Osima za portal velikeprice.com objavio sveobuhvatni tekst u kojem je govorio o Ivici Osimu i šta je sve značio za, Sarajevo i jugoslovenski fudbal u kontekstu raspada bivše države. Tekst prenosimo u cjelosti.

U Sarajevo nikada iz Austrije nije stigla tužnija vijest. Jer od početka velikog svjetskog rata, tužniji je samo kraj sopstvenog, unutrašnjeg mira – razumijevanja svoje prošlosti, života i onoga što je zauvijek prelijepo u svojoj nemogućnosti. Kada je javljeno iz Graza da je pet dana prije svog 82. rođendana preminuo Ivica Osim, život u Dolini ćupova nije stao. Samo je prosječnog Jugoslovena, Bosanca ili Sarajliju, gdje god živio, i fudbalskog navijača koji je volio (i voli i dalje) tim sa šest baklji na dresu, nešto “lecnulo” pod rebrima. Jer je otišao čovjek koji je za mnoge predstavljao simbol. Toliko snažan da je i nakon njegovog odlaska teško rastumačiti da li ga se ljudi sjećaju po dobrom ili baš i ne. Lopta je na kratko prestala da se kotrlja, ona koja je oduvijek mjerilo vremena, odavši tako počast notama po kojima je Štraus sa Grbavice, u njenu slavu svirao. Osim je za nju zauvijek ostao plavi dečko sa brojem 8 na leđima.

Pažljivi bi, recimo, austrijski novinar praktikant, čitajući, zbrajajući i množeći, mogao da prepiše da je Ivica Osim bio legendarni igrač jednog sarajevskog kluba, koji je poslije neuspješne epizode u Francuskoj i bolesti, postao trener, čiji je najveći uspjeh jedno treće mjesto u ligi, jedno finale kupa i polufinale Kupa pobjednika kupova, koji je kao selektor jednu od najboljih generacija svoje zemlje odveo do četvrtfinala Mundijala, koji je osvojio dvije titule u Austriji i koji je karijeru završio u Aziji. Ne bi bilo faktografski istinitije i suštinski netačnije biografije u istoriji nekrologa.

Ali, Osim je bio nešto drugo.

Čovjek čiji se život u potpunosti promijenio za 240 minuta, koji je bio (i ostaće) sinonim za duh jednog grada i simbol jednog godišnjeg doba u tom gradu, živa metafora države čijoj je reprezentaciji bio posljednji selektor, koji je bio slika na velikom ekranu mamurnog filozofa Jugoslovena spremnog da čitavom svijetu tjera inat. U korist svoje štete. Ljudski vremeplov u posljednju godinu nade.

Od Đurđevdana 1941. kada je u Sarajevu rođen, do praznika rada 2022. kada je preminuo, Ivici Osimu su učitavane nadljudske sposobnosti da igra sam, sam namješta utakmice, mijenja historiju jednog grada i jedne države – sposobnosti nekakvog melanholičnog, povučenog i inteligentnog strip junaka.

Osim je u svom gradu bio mlada zvijezda. Fudbalski matematičar koji dođe na Omladinski stadion u Beograd i ostavi tri gola u mreži i prepričavanja o plavokosom dugajliji na usnama (često nadmene) beogradske publike. Kada je dobio suspenziju od godinu dana 1965. godine, zbog namještene utakmice Željezničara i Hajduka, publika sa beretkama na glavi i novinama pod zadnjicom, prvi put se oko njega podijelila. Jedni su u svemu tome vidjeli nešto sumnjivo, drugi su ga vidjeli kao žrtvenog jarca. Vjerovalo se i da je baš to što se u četvrtom minutu polufinala Evropskog prvenstva 1968. godine povredio, i to što je prestajao pored aut linije stadiona u Firenzi, promijenilo dinamiku utakmice i srušilo Gordi albion. Kao što se vjerovalo i da će, dok je stajao pored iste te aut linije 22 godine, ako njegov tim pobijedi Argentinu, spasiti Jugoslaviju. U međuvremenu je na klupi Željezničara, naročito porazom u posljednjim sekundama od Videotona u polufinalu Kupa pobjednika kupova, u Sarajevu došao do kultnog statusa. Nele Karajlić će godinama kasnije napisati da je tim porazom završena jedna era Sarajeva.

U danu kada je Slobodan Milošević na Ušću držao čuveni govor, na utakmici protiv Francuske, koju je Jugoslavija preokrenula ulaskom Piksija i Savićevića, bilo je nešto više od 7.000 navijača. Najmanje 40 puta više ljudi je vjerovalo u Miloševićevu politiku, nego u Osimov tim.

Međutim, od kada je Ivica Osim postao selektor reprezentacije Jugoslavije – “zemlje u nestajanju”, kako je on komentarisao – isti čovjek kome su učitavane “supermoći”, bio je direktna meta medija i javnosti. Vrlo često potpuno opravdano.

Prvi put u 20 i nekom minutu utakmice sa Englezima u Beogradu 1987. kada je Jugoslavija imala četiri gola zaostatka. Sa svakim je novim spiskom igrača koje je pozivao u tim, animozitet rastao. Pisalo se o tome da potencira “svoje igrače”, da ne zove najbolje, da ne koristi dovoljno novopečene prvake svijeta iz Čilea. Osimova selekcija je opisivana kao “nakaradna”. Promašena tema pripitog trenera, govorila je čuvena Čaršija.

Međutim, kao i toliko puta u historiji ove (i svih ovih zemalja), pobjede su donijele povjerenje. Odjednom je od tima koji niko nije pratio, Jugoslavija predstavljena kao mogući dark horse pred Mundijal u Italiji. Objektivno, makar su Brazil, Argentina, Italija, Njemačka i Holandija bile bolje. Španci i Englezi bili su makar egal. Kamerun Rogera Mille tu negdje. Italijanske su kladionice, shodno euforiji koja je u Jugoslaviji rasla, “plave” postavili za četvrtog favorita turnira.

Ali je Osim i dalje bio duboko pod lavinom. Kada se lavina shrva na čovjeka, njemu preostaje četiri minuta života i stvara se efekat “oklopnog srca”, a čovjek se guši sopstvenim pokušajima da diše. Porazom od Njemačke na otvaranju prvenstva (4:1), efekat oklopnog srca je otpočeo. Pisalo se da je Osim u alkoholnom magnovenju, da je Genije bijesan rekao da na njega može da zaboravi, a čak su i pobjede protiv Kolumbije i UAE bile doživljavane kao, tjah, uzaludni pokušaj brice da od guzice napravi lice.

Osimu, međutim, nije preostalo četiri, nego 240 minuta. Protiv Španije i Argentine.

Prvo je Piksi zaplesao, istjerao na vidjelo traume iz djetinjstva kompletne španske odbrane sa sve Zubizarretom, pa utrčao u Osimov zagrljaj poslije snajperskog slobodnog udarca. I u taj su zagrljaj ušli mnogi Jugosloveni. Izašli su na ulice, sretni, uz potpuno povjerenje za pobjednika i velike novorođene nade. U Sarajevu su ljudi na ulicama uzvikivali “Ne damo Jugoslaviju”. Osimov je tim postao posljednja straža čitave države. Narativ o selektoru je blago ublažen.

A onda je Piksi još jednom zaplesao. Jugoslavija je demontirala svjetskog šampiona, a Argentina nije mogla da se sastavi. I opet je kao 22 godine ranije isti čovjek stajao pored aut linije i isto je njegov tim sa igračem manje (isključenje Šabanadžovića) potpuno promijenio dinamiku. U tih 120 minuta niko se nije sjećao Osimove priče da trpi političke pritiske, da ga je “kontaktirao” Arkan, niko se nije sjetio da je Baljić, “Osimov čovjek”, nosio diktafon na sastanke, da ga tajno snima, nikome nije bilo zaista važno ko je u tom trenutku na terenu. Samo da lopta uđe u taj gol, a Jugoslavija u polufinale. Analize su ostavljene za naknadnu pamet, jugoslovensku endemsku stvar.

I prije penala je odšetao u svlačionicu, svjestan šta će se dogoditi, mada vjerovatno nije mogao biti svjestan koliko će u narednih godinu i nešto sve o čemu se toliko pisalo, o stanovima koje je dobio od igrača, o “bosanskom ključu” i hektolitrima viskija, biti potisnuto. Niti je bio svjestan efekta “oklopnog srca” u kome pred samu smrt nastupa nada.

Isto je za čovjeka i za državu bez izlaza.

Graničnik između ljudske slabosti da od gubitnika stvara tragičara i ljudskog prokletstva da pobjedniku učitava supermoći. Diskrepanca između surove istine i još surovijeg mita, glavom i bradom od dva dana, u plavoj Adidas jakni. Kada je krajem maja – mjeseca koji je toliko puta Sarajlijama uljepšao svojim pobjedama – sjeo u Beogradu uplakan pred kamere, srce više nije bilo oklopno.

“To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, vi vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, bar da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava”.

Rat je u tom trenutku razdirao njegov grad, a kada su se svi rikošeti završili, a bombe utihnule, ostao je dvostruki mit i Osim u njegovom centru.

Oni koji su ga voljeli, tvrdili su da je Osim imao priliku da odvede tim na vrh svijeta i da bi takva euforija zauvijek promenila historiju Jugoslavije. Da bi, samo da je Hadžibegić bio precizniji, krvavi pir bio izbjegnut. Samo da je Piksi pogodio penal, sve bi se samo riješilo. Samo da je Genije ubacio loptu u praznu mrežu sa dva metra.

Oni koji su ga prezirali, tvrdili su da je Osim lično upropastio šanse Jugoslavije, prateći samo lični interes i da je tjerajući inat onemogućio da se dogodi čudo. Da nije bilo mjesta za izraubovane igrače. Da je trebalo da vodi i mladog Jugovića u Italiju. Da je Šuker morao da igra. Da je Pančev morao da igra.

A istina je bila i jeste tačno na sredini.

Niti je Osim svojom genijalnošću i taktičkom postavkom – kako je to objašnjavano – odveo Jugoslaviju na korak od čuda i pola koraka od spasenja, niti je Osim direktni krivac što čuda nije bilo.

Bio je to klasičan jugoslovenski tim, koji je u skladu sa dobrom fudbalskom tradicijom Jugoslavije, bio lošijeg sastava nego što je mogao da bude, u čiji se prvi tim nisu tek tako stavljali mladi igrači, tim koji je mogao da bude mlađi i talentovaniji nego što je bio, ali ništa od toga ne bi garantovalo drugačiji ishod.

Nije bilo ni suhe genijalnosti, ni detoniranja čuda u paramparčad.

Ali su mitovi nastavili da se razvijaju. I Osim je vrlo često u njima igrao važnu ulogu. Tri su jednostavna razloga za to. Najprije, Osimova je reprezentacija bila metafora jugoslovenskog sistema – nejasna selekcija, truli tonovi nepotizma, potcjenjivanje pa precjenjivanje, nelogične pobjede i onaj utisak da će sve biti u redu, iako neće. I to neće biti u redu u posljednjem minutu, tragično, čak pomalo i patetično. Osim je sa druge strane bio i velika neonska reklama u kojoj su Jugosloveni prepoznavali sebe. Najbolji od svih “šta š mi ti pričat'” stručnjaka, filozof teških kapaka i vodenog pogleda, mamurni majstor da ispriča priču i vjeruje u svoje principe, tužan čovjek koji se grozio rata. Na kraju, svaki put kada bi se povela priča o Osimovoj Jugoslaviji bila je to prilika da se evociraju uspomene na 1990. godinu, jednu od najboljih godina, u kojoj su ljudi išli u šopinge u inostranstvo, ljetovali u Španiji, zimovali u Austriji i Francuskoj i vjerovali da će ipak sve biti u redu. Uspomene na, svakako, posljednju takvu godinu.

Da nije bilo rata, Jugoslavija bi otišla na Evropsko prvenstvo i možda bi zaista otišla daleko. Samo, očekivanja su toliko porasla da bi sve sem titule bio neuspjeh, pa bi opet u ljeto 1992, posle dobre dvije godine kišeljenja, na površinu izašle stare priče o Osimu i njegovim greškama.

Ovako su, na nivou narodnog predanja i razvijanja “šta bi bilo teorija”, sjećanja ostala pomalo romantizovana, poviše mitologizovana. I tako je zauvijek promijenjen život Ivice Osima.

Veoma talentovanog fudbalera, koji je u jednom periodu uz Džajića bio najbolji u reprezentaciji, Štrausa sa Grbavice, svom gradu i svom klubu odanog vojnika, koji je odbijao unosnije ponude boreći se za titulu “najboljeg Sarajlije”, koju mu je nadjenuo Boša Tanjević, selektor koji je ostvario najveći uspjeh na Mundijalima od Čilea 1962. godine.

Za one koji vole Željezničar, osmica sa plavog dresa zauvijek će značiti beskonačno. Za Sarajlije, svakom anegdotom o Osimu proljeće i mladost ispuniće grad. Za one koji su navijali protiv Jugoslavije, ostaće pobjednik, koji je prebacio očekivanja i najniže porive pučine. Za one koji su navijali za Jugoslaviju, ostaće gubitnik koji je prokockao šansu. Ili neće, ništa od toga.

Sa Ivicom Osimom otišao je tako skup simbola.

Metafora države čijoj je reprezentaciji bio posljednji selektor. Graničnik između ljudske slabosti da od gubitnika stvara tragičara i ljudskog prokletstva da pobjedniku učitava supermoći. Diskrepanca između surove istine i još surovijeg mita, glavom i bradom od dva dana, u plavoj Adidas jakni. Zato je vijest o njegovoj smrti ne samo u Sarajevu i u Bosni, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već u čitavoj Evropi još jedan tužni kraj romantične storije o smrtnosti ljudi i besmrtnosti fenomena.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad