Prije nekoliko godina svjedočio sam utakmici kantonalne fudbalske lige, u kojoj je pomoćna linijska sutkinja bila žena. Svih devedeset minuta svoj posao obavljala je vrlo profesionalno...

Međutim, desetak lokalnih navijača, konstantno su je sa tribina vrijeđali raznim parolama protkanim seksizmom i šovinizmom: “Idi kući i peri suđe, nije fudbal za tebe!”; “Mala, kako su ti dobre noge, ostavi zastavicu, dođi ovamo kod nas!”, “Šta ćeš ti glupačo, ne znaš šta je ofsajd, šta žene znaju o fudbalu?”. Dva-tri maloljetnika uvijek su započinjala salvu neugodnosti, ali je ostatak to podsmjehom odobravao. Tada nisam shvatao fenomenološku razinu takvog ponašanja, smatrao sam je radikalnom nepristojnošću, ali pravi odgovor pronašao sam nekoliko godina kasnije u Kritici toksične muškosti, publikaciji koju je objavio Nikola Vučić u izdanju Fondacije Friedrich Ebert, ured za BiH. Autor, ipak, pravi distinkciju između pojmova “muškost” i “muškarac”.

“Ne treba kritiku toksične muškosti čitati kao kritiku muškarca, kritiku biološki određenog čovjeka jer to nije ideja i namjera koja je polazna osnova za razmišljanje o boljem razumijevanju muškosti. Kritika toksične muškosti je kritika jedne ideološke konstrukcije društvenog bivanja muškarcem, kritika po mnogima idealističke muškosti. Ta ideološka konstrukcija ima svoju tradicionalnu logiku: nek se zna ko je muško. Nažalost, iza ove krilatice ustoličene u misaonim garniturama balkanskog patrijarhalnog bivstvovanja krije se opravdanje za izgrede i incidente, za verbalne ili fizičke nasilnosti, za agresiju koja je unutar takvog toksičnog poretka vrijednosti zapravo tek prijestup.” (2021: 19)

Sociologinja Hana Ćurak društveni fenomen s početka teksta objašnjava navodeći želju muškarca za pripadanjem grupi s kojom se identificiraju čak i kada to nisu nužno njihova osobna uvjerenja:

“U tradicionalno ‘muškim’ arenama takvo ponašanje postaje intenzivnije zbog dva uvjeta: jedan, muškarci se osjećaju nesigurno u odnosu sa drugim muškarcima te time uspostavljaju svoje mjesto u grupi. Te drugi, muškarci reproduciraju ponašanja za koja su ranije ustanovili da su općeprihvaćena i odobravajuća. Ovo se može odnositi i na žene koje reproduciraju patrijarhalne matrice i uloge”, pojašnjava sociologinja Hana Ćurak.

Sportski psiholog Petar Nikolić toksičnu muškost na tribina doživljava kao naslijeđe patrijarhata. Nikolić također otvara i nova pitanja iz ovog problema.

“Da li su iste rodne uloge koje postoje u nogometu, kada gledamo muškarca koji šije ili prodaje cvijeće? I da li se muškarci prema njemu odnose sa podsmijehom? Muškarci jesu dominantni na tribinama i jesu oni koji vrijeđaju. No, osobno sam vidio i slične slike žena među njima. Mislim da imamo tendenciju vrijeđati i naglašavati sve što je različito, a vrlo lako to može biti zbog osobne nesigurnosti i straha. Takvo ponašanje je kvazipotvrda osobne vrijednosti. Zatim percepcija u nogometu je nažalost takva da je to ‘muški sport’. Vrijeđa se različistost, vrijeđa se ono za što se može dobiti odobravanje nekakve mase oko sebe. I kratkoročna potvrda vrijednosti”, tvrdi sportski psiholog Petar Nikolić.

Dugogodišnji sportski novinar Saša Ibrulj naglašava da ne postoji muški ili ženski fudbal, te da ne postoji razlika koja bi dijelila fudbalsko znanje prema nečijem spolu.

“Mislim da na najvišem nivou, kojeg onda trebaju slijediti svi, mora se pokazati da je jedini kriterij kvalitet onoga što radiš. Nevažno govorimo li o upravljanju klubovima, o komentarisanju na televiziji, pisanju o fudbalu, ili suđenju, pa i trenerskom poslu; za sve to je postoji samo jedan kriterij, a to je koliko si dobar ili dobra u tom poslu. Žene širom svijeta su pokazale da su hrabre i da se ne boje direktnog sudjelovanja u fudbalu, bez obzira na uvrede, osude i stereotipe, i to je najveća vrijednost”, naglašava novinar Saša Ibrulj.

Prethodno citirana publikacija “Kritike toksične muškosti” (2021.) kroz pregled savremenih istraživanja daje još objašnjenja šta je ustvari toksična muškost i kako se, najzad, ona manifestuje. Autor se poziva na psihologa Terryja Kupersa koji je toksičnu muškost odredio kao skup društveno nazadnih muških karakteristika koje služe da bi se podstrekivalo degradiranje žena, nasilje iz obijesti, homofobija i osobna dominacija. Osim Kupersa, navodi se i objašnjenje koje je dao Bryant W. Scouls:

“Kako piše Sculos, stavimo na stranu raspravu o biološkom ili društveno iskonstruiranom karakteru ovih normi, vjerovanja i ponašanja, što nikako nije nevažna rasprava, uvođenje prvog termina ‘toksično’ izražava štetnost praksi i diskursa koji sadržavaju predodžbu o muškosti. Norme, vjerovanja i ponašanja često povezana sa toksičnom muškosti uključuju: prenaglašenu kompetitivnost, individualističku samodostatnost, tendenciju ka veličanju nasilja, šovinizam, seksizam, mizoginiju, krute ideje o rodnom identitetu i ulogama”, stoji u Kritici toksične muškosti koja je dostupna i u online izdanju.

Evropske i Zapadno-balkanske prakse

Da li je ima, ako da, koja je razlika između evropskih i zapadno-balkanskih praksi uključenosti žena u svijet nogometa?

“Ne mislim da je situacija mnogo bolja izvan područja Zapadnog Balkana, samo je umotana u neki drugi celofan. Englezi se recimo strašno bore trenutno sa rasističkim ispadima svojih reprezentativaca. Imamo primjere u Ligama Petice gdje domaći igrači vrijeđaju ženske sutkinje. Mi na Balkanu smo manje naučeni na različito, no ne vidim niti vani, da neka žena sudi finale kupa. Ako se desi jedan slučaj, jeste iznimka, ali nije nikakvo pravilo. Žena neće dobiti važniju utakmicu, niti će imati takav status u nogometu. Toksična muškost na tribini nije ništa manje različita od one u noćnom klubu ili bilo gdje drugdje. Ja bih rekao, sa strane psihologije, ovaj problem je jedan manjak obrazovanja, i tu ne mislim samo na školsko, nego i ono obiteljsko”, smatra sportski psiholog Petar Nikolić.

Da li sport može biti društveno-emancipatoran i šta razlikuje evropske sportske prakse od zapadno-balkanskih? Sociologinja Ćurak stava je da sport ima izniman emancipatorni potencijal koji se ogleda u njegovoj moći da mobilizira, ali i promovira zdrave životne navike i vrijednosti, te stvara kulturu i historiju, koja ne mora nužno biti povezana s nacijom, nacionalnim osjećanjima ili nacionalizmom.

“Infantilan je i pomalo latentan otpor koji generalno patrijarhalno društvo ima prema ženi u nogometu. U isto vrijeme, tragično je da je sudija utakmice postao simbol odbrane nekih ‘maskulinih vrijednosti’. Patrijarhat je duboko ukorijenjen u evropsko pa samim time i u balkansko društvo, s tim što su matrice patrijarhata na Balkanu ogoljene do njegove naivnosti. Nažalost, na Zapadnom Balkanu su upravo sport, sportske manifestacije i sportska kultura leglo iznimno opasnih društvenih tendencija – od glorificiranja neznanja i konzumerizma kao glavnih vrijednosti do opasnih asociranja s radikalno desničarskim organizacijama i individuama. Toksična muškost ima mnoga lica, a na tribinama je ono veoma često iznimno ogoljeno. Osjećaj pripadanja njihovih članova koji su većinski muškarci, iako ni žene nisu isključene iz ovih obrazaca dolazi iz reprodukcije toksičnih maskulinih uloga i nedostižnih nacionalističkih modela maskuliniteta, što je iznimno plodno tlo za organiziranje i ‘odgajanje’ novih radikaliziranih generacija mladih nasilnih muškaraca”, obrazlaže sociologinja Ćurak dodajući kako često među navijačima ima muškaraca koji su u svojim privatnim životima uzorni građani, očevi, braća, partneri, pa omogućiti im da se osjećaju sigurno da takvi budu i unutar grupa kao što su navijačke ipak bi značilo prodirati u srž navijačkih tradicija i insistirati na pozitivnim elementima njihove historije.

Pozitivni primjeri

Bosanskohercegovačka sutkinja Kanita Baraković, trenutno sudi na utakmicama Prve i Druge lige Tuzlanskog kantona za muškarce. No, ipak, njihov status nije na zavidnoj poziciji i potrebno je intervenirati u patrijarhalnu kulturnu svijest.

“Status nogometnih sutkinja u Bosni i Hercegovini je bolji iz godine u godinu, ali to još uvijek nije dostiglo nivo koji se očekuje. Iako viđamo sve više djevojaka na terenima, kako u ženskom, tako i u muškom fudbalu, uslovi koji se nude sutkinjama su izuzetno loši. Kada govorim o uslovima, mislim prije svega na higijenske uslove i uslove u svlačionicama, zatim uslove za napredovanje, gdje u većini slučajeva, nemaju puno pomoći. Također, vrlo malo se promovišu ženski fudbal i ženske sutkinje kroz medije. Mislim da smo dosta ostavljene po strani i da se ovakav pristup prema ženskim sudijama mora promijeniti”, kaže Kanita Baraković dodavši da – na domaćoj sceni – njezini bi uzori mogli biti Irfan Peljto i Elvis Mujić, no njezin glavni uzor je sutkinja Bibiana Steinhaus.

Naglasimo, Bibiana Steinhaus prva je sutkinja u Njemačkoj, koja je sudila jednu utakmicu Njemačke Bundeslige. Za suđenje utakmice Herthe i Werdera 10. septembra 2017.godine dobila je mnogo pohvala. Među prvima čestitku za “sjajno obavljen posao” uputio joj je i legendarni francuski nogometaš Franck Ribery. Najjača nogometna liga Francuske 2019. godine uvrstila je Stéphanie Frappart i Jeremie Pignard na listu sudija za predstojeću sezonu. Frappart je također i prva žena koje je sudila jednu utakmicu najjače francuske lige 28. juna 2019. između Amiensa i Strasbourga. Augusta iste godine Frappart je postala i prva žena koje sudila neku važniju UEFA-inu utakmicu, a to je bio meč Superkupa između Chelsea i Liverpoola u Istanbulu. Ista sutkinja delegirana je kao četvrta sutkinja ili rezervna sutkinja na EURO 2020 koji prolongiran zbog koronavirusa za ovu godinu i tako postala prva žena sudija na Evropskim prvenstvima za muškarce u historiji. Brazilka Edina Alves ušla je u historiju ove godine kada je imenovana za sudiju za Svjetsko klupsko prvenstvo. Što se tiče regije Zapadnog Balkana, hrvatska sutkinja Sanja Rođak-Karšić ostaće upisana u historiju Hrvatske nogometne lige, kao prva žena koja je bila dio sudijskog tima na jednoj utakmici najelitnijeg nogometnog takmičenja u susjednoj zemlji.

Kanita Baraković vjeruje da ćemo jednog dana gledati ženu, kao glavnu sutkinju i na muškom finalu Lige Prvaka, ali Svjetskom i Evropskom prvenstvu. Baraković dalje prepričava svoje suočavanje sa “toksične tribine” koje prolazi kroz suđenje:

“Iako mi ponekad neukusni komentari i uvrede stvaraju stres i pritisak, na takve stvari moram ostati hladnokrvna. Baš iz tog razloga, moja reakcija je ignorisanje, jer ako pokažete strah ili bilo kakvu vrstu nelagode, iskoristit će to protiv vas. Što se tiče muške Premijer i Prve lige, dakle najvećih rangova, nemamo ženskih sudija. To tek kreće od Druge Federalne lige, gdje ih je također vrlo malo. Na Tuzlanskom kantonu nas ima ukupno sedam. Taj broj bi zasigurno mogao biti veći, ali se suočavamo sa brojnim preprekama od samog početka”.

Saša Ibrulj, sportki novinar, zaključuje da oni koji odlučuju, moraju da shvate važnost žena u fudbalu na najvišem nivou:

“Jer na taj način prije svega daju razlog više djevočicama da se uopće bave sportom. U nekakvom idealnom svijetu profesionalni sport pored zabavnog i poslovnog karaktera kao glavnu vrijednost treba da ima konstantnu popularizaciju, stvaranje uslova za masovni sport na najnižim nivoima. Sada je na onima koji odlučuju da pokažu hrabrost i omoguće ženama da rade ono što znaju i što vole. Moramo im pokazati da njihova borba nije uzaludna”.