Večeras igrajte za raju

Na terenu je moglo i bolje, moglo je i gore. Mogao je Demirović odigrati bolje. Ah, da je zabio protiv Kanade. Kažu da je Esmir prestao driblati. Ko je bolji, Tahirović ili Šunjić? Mahmić mora igrati... Sve su to komentari koje ste sigurno čuli od početka Mundijala, no bitnije od onoga što ste čuli jeste ono što ste osjetili. A to je golemo.

Kada bi se okupio neki ozbiljan tim ekonomista i marketinških stručnjaka i popisao sve ono što je učešće Bosne i Hercegovine na Mundijalu donijelo u pozitivnom smislu državi i narodu zemlje od tri miliona stanovnika, to bi se mjerilo stotinama miliona. Stotinama miliona eura vrijedne promocije države i naroda, prirodnih ljepota, muzike i hrane. Stotinama miliona lijepih riječi upućenih timu i navijačima koji su osvojili srca cijelog svijeta.

Rezultat svake utakmice je bitan, pa čak i kada po drugi put igraš protiv domaćina na jednom svjetskom prvenstvu, kada su te svi otpisali i kada ti niko neće zamjeriti ako ne bude onako kako se nadamo. Zmajevi su, uprkos svemu, svoj rezultat već ostvarili. On je daleko od onoga što piše na semaforu, daleko od promašene prilike, nesretnog gola i crvenog kartona, on nije na terenu.

Rezultat je u srcima. Rezultat je na leđima sretne djece koja nose dresove Bosne i Hercegovine, trčeći za loptom. Na prozorima ukrašenim zastavama. U navijačkim zagrljajima, u Halidovim pjesmama. Rezultat je u svakoj suzi radosnici koju s lica obrišu snažne radničke bosanske ruke ili je maramom sakriju stidljive bosanske majke. Rezultat je u tome što se probudila ljubav, ona koja je prijetila da iščezne, ona za koju su mislili da su je uspješno savladali. Oni koji ne znaju voljeti.

Zato večeras igrajte za raju, za uspavanu ekipu iz vrtića u plavim dresovima. Za kikice ukrašene plavom i žutom bojom. Za glasiće koji kroz mahale viču: "Alajbegović!", "Džekooo!" Za sve one koji će zagrljeni večeras zapjevati o ljiljanima i lastama, o sevdahu i beharu. Pa kako bude.