U 2015., međunarodnoj godini svjetlosti, svijetom su dominirale mračni ISIS i njegov teroristički napadi na Pariz, Grad svjetlosti, Evropu je potresala izbjeglička kriza nezapamćena od Drugog svjetskog rata, ali su i izglađeni neki historijski sporovi dugodišnjih političkih suparnika te je, čini se, postignut presudni sporazum o klimi.
U svijetu, a u Evropi posebno, najveći problem ove godine bila je nezapamćena seoba izbjeglica i migranata, koji već mjesecima pristižu u brojevima nezabilježenim od Drugog svjetskog rata i polako nagrizaju i evropsko jedinstvo i učinkovitost institucija Evropske unije, koja se pokazala potpuno nespremnom upravljati takvom krizom. Stari kontinent potresla su ove godine dva strašna napada terorista u Parizu, na karikaturiste Charlie Hebdoa i “dekadentnu” mladež u izlasku petkom navečer, ali terorističkih udara s velikim brojem žrtava nisu bili pošteđeni niti Turska, Tunis, Kenija, Mali i Amerika.
ISIS, odnosno Daesh, i dalje drži osvojeni teritorij u Siriji i Iraku iako je izložena zračnim udarima Amerikanaca, Francuza, Britanaca i ostalih saveznika, a od kraja godine i Rusa. Tursko obaranje ruskog lovca na povratku iz misije u Siriji spustilo je međudržavne odnose na najnižu razinu u modernoj historiji.
U Parizu je na koncu godine postignut historijski sporazum o klimi koji bi trebao spasiti Zemlju od globalnog zagrijavanja, nakon više od pola stoljeća pomirili su se Amerika i braća Castro, Iran i zapadne sile dogovorile su se napokon o nuklearnom programu, a prvi su se put sastali predsjednici Kine i Tajvana.
Grčka je i dalje “dužna kao Grčka”, ali je premijer Aleksis Cipras, koji je izabran na platformi protivljenja međunarodnim kreditorima, nakon cijele godine natezanja s međunarodnim institucijama, referenduma, ostavke i ponovnog izbora, ipak kopernikanski popustio i prihvatio bolne reforme u zamjenu za nastavak međunarodne pomoći.
Ove su godine vlast na izborima uvjerljivo odbranili David Cameron u Velikoj Britaniji i Recep Tayyip Erdogan u Turskoj, a stranka mianmarske aktivistice i dobitnice Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi ostvarila je u novembru historijsku izbornu pobjedu. Rimokatolička Irska postala je prva zemlja koja je referendumom ozakonila istospolne brakove, a papa Franjo, koji se i sam, poput prethodnika Benedikta, morao suočiti sa skandalom Vatileaks 2 u kojem su procurili dokumenti o rastrošnosti njegovih kardinala, proglasio je Svetu godinu milosrđa.
NASA je otkrila da na Marsu postoji tekuća slana voda i uspjela se letjelicom New Horizons približiti Plutonu na samo 12,5 hiljada kilometara, a na samom kraju godine u jednoj drugoj i dalekoj galaksiji na filmskom platnu ponovo su se našli Han Solo, Luke Skywalker i princeza Leia.
Seoba naroda
Kad je, negdje od ljeta, vrlo opasni prelazak Sredozemnog mora u pretrpanim brodicama prema italijanskim i grčkim otocima, pri čemu se u samo jednoj havariji u aprilu utopilo možda i 800 ljudi, zamijenio bitno sigurniji prelazak kopnene tursko-grčke granice kao preferencijalni način migranata da pokušaju doći do Evrope, odjednom su dnevne brojke tražitelja spasa i boljeg života iz nekoliko stotina prerasle u nekoliko hiljada. Mnogi od njih odabrali su Njemačku kao obećanu zemlju, posebno nakon što im je kancelarka Angela Merkel uputila brojne pozive da dođu i obećala utočište, zasluživši zbog svog humanog odnosa prema izbjeglicama titulu ličnosti godine u izboru časopisa Time, koji je naziva “kancelarkom slobodnog svijeta”.
Evropa se istodobno neuspješno bavila preraspodjelom 160 hiljada izbjeglica koji su već mjesecima bili u Italiji i Grčkoj. Prijedlog kvota izazvao je duboke podjele među članicama. Nekoliko njih, na čelu s Njemačkom, tražilo je solidardnost svih članica i razmjerni prihvat u skladu s mogućnostima, dio zemalja mudro se držao po strani, a zemlje centralne Evrope okupljene u Višegradskoj skupini kvote su odbile, uz napomenu da je Slovačka zbog njih čak uložila tužbu protiv EU pred Evropskim sudom pravde.
Mađarski premijer Viktor Orban preuzeo je na sebe zaštitu kontinenta i “evropskih kršćanskih vrijednosti od izbjeglica koji izgledaju kao vojska” i podigao ogradu duž cijele granice sa Srbijom, a potom i prema Hrvatskoj. Zbog toga je doživio salve kritika od evropskih partnera, samo da bi nešto kasnije i Slovenija počela podizati bodljikavu žicu na granici s Hrvatskom, ali i Austrija na jednom manjem dijelu prema Sloveniji, što je prvi takav slučaj unutar schengenskog prostora.
Reagirajući na izjave nekih svojih dužnosnika da joj prijeti raspad i svjesna da bi mogla izgubiti tlo pod nogama, Evropska unija posljednjih je mjeseci u godini organizirala cijelu seriju sastanaka na svim razinama i dogovorila neke mjere kojima će nastojati smanjiti priljev izbjeglica, od uspostave trajnih prihvatnih centara i izbjegličkih logora u Turskoj, kojoj u tu svrhu namjerava dati značajna novčana sredstva, do najnovije ideje o uspostavi jedinstvene evropske granične policije koja bi osiguravala vanjske granice unije, kojoj se već sad mnogi protive. No upitno je koliko će to imati uspjeha jer konkretnih poteza na terenu zasad ili nema, ili su jako spori. A izbjeglice, kojih je ove godine u Evropu stiglo više od miliona, i dalje pristižu.
Grad svjetlosti zavijen u crno
Počelo je već 7. januara, iako niko još nije bio svjestan toga da je riječ tek o početku. U srcu Evrope odvijali su se prizori koje su Evropljani dotad gledali samo na televiziji s drugih kontinenata i udaljenih zemalja. U Parizu se dogodilo nezamislivo, izveden je oružani napad na sjedište satričkog sedmičnjaka Charlie Hebdo u kojem je ubijeno ukupno 12 ljudi, od kojih osam članova redakcije – među kojima i karikaturisti Cabu, Charb, Honore, Tignous i Wolinski – dok je 11 osoba ranjeno.
Napad su jurišnim puškama izvela braća Cherif i Said Kouachi, francuski državljani alžirskog podrijetla, koje su dva dana poslije ubili francuski specijalci u mjestu Dammartin-en-Goele sjeverno od Pariza. Napadači su tvrdili da pripadaju Al-Qaidi na Arapskom poluotoku, ogranku svjetske terorističke mreže koja je potom preuzela odgovornost za napad u saopćenju u kojem se navodi da je vođa Al-Qaide Ajman al-Zavari naredio napad zbog karikatura poslanika Muhameda koje je objavljivao časopis.
Istodobno je jedan od pomagača braće Kouachi, Amedy Coulibaly, 8. januara najprije ubio policijsku djelatnicu u Montrougeu da bi dan potom u prodavaonici košer proizvoda na istočnom rubu Pariza ubio četiri osobe židovske vjeroispovijesti tokom talačke krize koja je završila istog dana u policijskom napadu u kojem je Coulibaly ubijen.
Pariski napadi imali su velik odjek diljem svijeta, što se ogledalo u masovnim paradama podrške u Francuskoj i u svijetu. Na “Paradi za Republiku” u Parizu, među milion i po sudionika bilo je 44 predsjednika država i vlada, a u dva dana je na okupljanjima pod egidom „Je suis Charlie“ (Ja sam Charlie) diljem Francuske bilo četiri miliona ljudi.
Izdanje Charlie Hebdoa broj 1178., koje je trebalo izaći 7. januara, na dan napada, izašlo je sedam dana poslije u nakladi od osam miliona primjeraka, što je također bio iskaz solidarnosti s sedmičnjakom, jer je njegova redovita tiraža iznosila tek oko 30 hiljada primjeraka.
Drugi i još puno gori susret s terorizmom Pariz je imao u petak, 13. novembra, kad je u usklađenim napadima na sedam lokacija ubijeno ukupno 130 ljudi, a više od 350 je ranjeno. Najviše žrtava, gotovo 90, bilo je u dvorani Bataclan, u kojoj se 1.500 ljudi okupilo na koncertu američke rock skupine Eagles of Death Metal.
Ostali su ubijeni u pucnjavama i u samoubilačkim napadima po pariskim ugostiteljskim lokalima te pred nogometnim stadionom u Saint Denisu na kojem se igrala nogometna utakmica između Francuske i Njemačke, koju je uživo pratilo više od 70 hiljada gledalaca, uključujući i francuskog predsjednika Francoisa Hollandea.
Ubijeno je sedam od osam napadača. Francuska je pokrenula najopsežniju istragu u novijoj historiji, zatvorila granice i proglasila vanredno stanje te je u policijskoj raciji u Saint Denisu 18. novembra ubijen Abdelhamid Abaaoud, kojega se smatralo mozgom cijele operacije. U Francuskoj, Belgiji, ali i drugim zemljama uhapšeni su desetine osumnjičenih za povezanost s pariskim napadima, no osmi sudionik napada, Saleh Abdeslam, još nije pronađen i za njim se intenzivno traga.
Dva teroristička napada u Parizu izazvala su najviše medijske pažnje i sućuti, ali brutalnih udara bilo je i drugdje. U ožujku su trojica terorista upala u Nacionalni muzej Bardo u Tunisu i ubili 22 turista, većinom Evropljana. Dvojica napadača, tuniških državljana, na mjestu je ubila policija, a treći je pobjegao. Za napad u kojem je ranjeno pedesetak ljudi, odgovornost preuzima ISIS.
U junu je 23-godišnji Seifedin Rezgui otvorio vatru na plaži nedaleko od poznatog ljetovališta Susa u Tunisu i ubio 38 turista prije nego što je i sam ubijen. Na plažu je stigao odjeven poput turista, a kalašnjikov je skrio u suncobranu. Odgovornost su ponovno preuzeli militanti.
Krvave napade prošle godine nisu izvodili samo pripadnici Daesha i njegovih filijala. Somalska grupa al-Šabab 2. aprila napala je univerzitet u kenijskom gradu Garissi, pri čemu su ubijene 152 osobe, među kojima 142 studenta. Jedan od najkrvavijih napada te skupine ostat će dodatno zapamćen po činjenici da su napadači među taocima izdvajali muslimane i ubijali isključivo kršćane.
U dvjema gotovo istodobnim eksplozijama tokom protesta za mir u Ankari 10. oktobra ubijene su 102 osobe, a oko 500 je ranjeno. Odgovornost za najsmrtonosnije napade u historiji Turske još nije preuzeo niko, no istraga barata s tri moguća nalogodavca – ISIS-om, Radničkom strankom Kurdistana i Strankom revolucionarnom frontom za narodno oslobođenje.
Za napad na hotel Radisson Blu u glavnom gradu Malija Bamaku 20. novembra, u kojem je ubijeno 27 ljudi, uključujući i dvojicu napadača, odgovornost je preuzela skupina koju vodi Moktar Belmoktar, bivši vojni zapovjednik Al-Qaide. Amerikanci su potkraj godine svjedočili i terorističkom napadu na svojem tlu kad je 2. decembra 14 ljudi ubijeno i više od 20 ranjeno u pucnjavi u regionalnom centru za osobe s poteškoćama i posebnim potrebama u San Bernardinu u Kaliforniji. Dvoje ljudi naoružanih kalašnjikovima, bračni par Syed Rizwan Farook and Tashfeen Malik, upalo je na predbožićni domjenak i počelo pucati po prisutnima, da bi i sami poslije bili ubijeni u razmjeni vatre s policijom. Policija vjeruje da je posrijedi teroristički čin, iako nije pronađena izravna veza s ISIS-om.
Historijski sporazumi i pomirenje
Na samom kraju godine Francuska je ugostila događaj koji bi za svijet mogao značiti više od bilo čega drugoga što se dogodilo ove godine. U velikom konferencijskom kompleksu Bourget nedaleko od Pariza od 30. novembra do 12. decembra 30 hiljada diplomata i izaslanika iz 195 zemalja, među kojima predsjednici i premijeri najutjecajnijih država svijeta, pokušali su postići sporazum o smanjenju emisija plinova štetnih za okoliš na konferenciji o klimi, poznatoj kao COP21.
I uspjeli su, iako je malo tko u to doista vjerovao poznavajući historiju klimatskih pregovora, koji su najčešće završavali teškim svađama i kaosom. Postignut je globalni sporazum, kojim su obuhvaćene sve zemlje, neovisno o stepenu razvijenosti, u kojem su glavne tačke ograničavanje rasta globalne temperature do kraja stoljeća na najviše 1,5 stepeni Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje i izdvajanje sto milijardi dolara godišnje za financiranje zemalja u razvoju nakon 2020., kad sporazum stupa na snagu. Cijeli svijet bio je oduševljen postizanjem “historijske pobjede za planetu”, ali tek treba vidjeti hoće li se, i u kojoj mjeri, sporazum doista provoditi, a uvijek trezveni stručnjaci već upozoravaju da obveze koje su preuzele zemlje sudionice nisu dovoljne za ostvarenje zadanih ciljeva.
Prošlu godinu uvelike je označilo i stvarno, konkretno približavanje donedavno arhetipskih političkih neprijatelja, Sjedinjenih Američkih Država i Kube, koje je počelo 11. aprila historijskim susretom Baracka Obame i Raula Castra na Summitu Amerika u Panami, prvim između predsjednika dviju država od 1956. Krajem maja uslijedio je još jedan važan korak prema obnovi punih diplomatskih odnosa, jer su SAD odlučile ukloniti Kubu s popisa zemalja pokrovitelja terorizma. I konačno 1. jula, SAD i Kuba su službeno ponovno uspostavile diplomatske odnose i postigle sporazum o otvaranju ambasade u Washingtonu i Havani. Pri svakom su koraku obje zemlje isticale da između njihovih politika i dalje postoje goleme razlike, ali to više nije razlog da budu neprijatelji.
S manje pompe, ali nakon još dužeg razdoblja, u novembru je dočekan susret predsjednika Kine i Tajvana. Xi Jinping i Ma Ying-jeou prvi su predsjednici svojih zemalja koji su se susreli od 1949., kad su u kineskom građanskom ratu poraženi nacionalisti Čanga Kaj-šeka masovno došli na otok svojedobno poznat pod imenom Formoza i tamo uspostavili novu državu koju su nazvali Republika Kina. Xi i Ma sastali su se na neutralnom terenu u Singapuru, a o tome koliki im put još predstoji do kakve-takve normalizacije odnosa najbolje govori podatak da su se Xi i Ma međusobno oslovljavali s “gospodine”, a ne s “predsjedniče”, jer nijedna država ne priznaje postojanje one druge.
I to se dogodilo. Nakon više od 10 godina razgovora, pregovora, natezanja, prijetnji i sankcija, Iran i međunarodne sile 14. jula potpisali su sporazum kojim Iran drastično smanjuje i ograničava svoj nuklearni program kako ne bi bio sposoban razviti nuklearno oružje, a zauzvrat mu se ukidaju mnogobrojne sankcije koje su tokom godina ozbiljno naštetile privredi i životnom standardu Iranaca.
Iran, koji je godinama tvrdio da mu nuklearni program služi isključivo u civilne scrhe, sporazumom je pristao smanjiti svoje zalihe obogaćenog urana za 98 posto, staviti dvije trećine već upogonjenih centrifuga pod međunarodni nadzor, omogućiti inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) pristup “tamo gdje i onda kad” to požele i prihvatiti obnovu sankcija u slučaju da prekrši bilo koji dogovoreni uslov.
Zračni udari
Ponašanje militanata ISIS-a, koji doista ne prezaju ni pred čime, primorava svijet na djelovanje. Koaliciji na čelu sa SAD-om koja izvodi zračne napade na njihove položaje u Siriji pristupa sve više zemalja, a početkom septembra to čini i Francuska, koja se još aktivnije uključila u akcije nakon napada u Parizu, te nešto kasnije i Velika Britanija.
Zadnjeg dana rujna, na opće iznenađenje Zapada, zračne udare u Siriji počinje izvoditi i Rusija. Napadi su od samog početka brojni i žestoki, ali se Rusija i saveznici razlikuju u tumačenju ciljeva – Moskva tvrdi da gađa isključivo militante, dok Zapad tvrdi da napada pobunjeničke snage koje se bore protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, ruskog saveznika kojeg saveznici žele ukloniti s vlasti. S vremenom dvije strane ipak postižu dogovor o razmjeni osnovnih podataka o zračnim napadima, kako se ne bi dogodio neželjeni incident.
Incident koji nitko nije želio ipak se dogodio. Turska je 24. novembra srušila ruski vojni zrakoplov, tvrdeći da joj je povrijedio zračni prostor, pri čemu je poginuo jedan od dvojice pilota. Rusija tvrdi da zrakoplov nije napuštao sirijski zračni prostor, a Putin je taj događaj nazvao “nožem u leđa”, najavivši “značajne posljedice” te su se odnosi dviju država nakon toga dramatično pogoršali. To je bio prvi put u proteklih 50 godina da je neka zemlja članica NATO-a srušila ruski zrakoplov.
ISIS se “proslavio” i uništavanjem svekolikog kulturnog blaga na područjima koja je osvojio u Siriji i Iraku, među kojim su bili i neki nezamjenjivi i neprocjenjivi spomenici ljudske kulture i civilizacije. Krajem avgusta su u drevnom gradu Palmiri, koji je na popisu svjetske baštine UNESCO-a,militanti su razorili nekoliko iznimno vrijednih starina, među kojima i hram Balšamina, jednu od najočuvanijih i najveličanstvenijih građevina u Palmiri.
Iako se svi stručnjaci slažu da se ne smije brzati sa zaključcima kad je ISIS u pitanju, dojam je da se ratna sreća polako okreće, jer ekstremisti kraj godine dočekuju s nizom vojnih poraza, od kojih su neki značili ozbiljan gubitak teritorija.
Katastrofe i nesreće
Jedan od razloga za pojačani angažman Rusije u zračnim udarima protiv ISIS-a nesreća je ruskog zrakoplova iznad Egipta. Zadnjeg dana oktobra ruski zrakoplov na letu iz ljetovališta Šarm el-Šeika u Sankt Peterburg pada na području Sinaja, pri čemu pogibaju svih 224 putnika i članova posade. Uzrok pada ispočetka je nepoznat, iako Sinajska provincija, ogranak ISIS-a, već dan poslije preuzima odgovornost za rušenje zrakoplova, ali ruski FSB 17. novembra objavljuje da je zrakoplov srušen u eksploziji bombe kućne izrade te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu. Ruski predsjednik Vladimir Putin zaklinje se da će “Rusija pronaći teroriste ma gdje bili i kazniti ih”, a ruski zračni udari iznimno se pojačavaju.
U padu Airbusa A320 u francuskim Alpama 24. marta poginulo je svih 150 putnika i članova posade. Istraga je otkrila da je zrakoplov Germanwingsa na letu iz Barcelone u Duesseldorf namjerno srušio kopilot Andreas Lubitz i to tako što se zaključao u pilotskoj kabini, ostavivši pilota, koji je bio otišao na WC, izvan nje i usmjerivši zrakoplov u strmo poniranje. Ostaci zrakoplova i ljudskih tijela bili su razbacani kiometrima uokolo mjesta nesreće, a istražitelji su rekli da se po zvukovima iz putničke kabine može zaključiti da su putnici bili svjesni tragedije koja će uslijediti barem nekoliko sekundi prije udara. Povezanost s terorizmom nije utvrđena, ali Lubitzovi veliki psihički problemi jesu.
Ni 2015. nije mogla proći bez prirodnih katastrofa, od kojih je najtragičniji bio potres 25. aprila u Nepalu snage 7,8 u kojem je poginulo 8.126 ljudi. Ozlijeđene su desetine hiljada ljudi i uništene hiljade građevina, uključujući i vrijedne spomenike poput kule Dharahara i velikog hrama Bhaktapur Durbar u Katmanduu. Potres je izazvao lavine na Mount Everestu u kojima je poginulo najmanje 17 ljudi.
Indiju je krajem maja i početkom juna pogodio nezapamćen val vrućine u kojem su se temperature kretale između 45 i 49 stepeni Celzija, da bi na nekim mjestima dosegle i nezamislivih 55 stepeni. U tom jednomjesečnom paklu živote je izgubilo, zavisno o izvorima, između 2.300 i 2.500 ljudi.
Tokom hodočašća na najznačajniji islamski blagdan, Eid al-Adha (Kurban-bajram), kojim završava Hadž, u stampedu nedaleko od Mekke poginulo je 717 ljudi, a više od 850 je povrijeđeno. Još više užasava činjenica da to nije ni jedini ni najgori incident te vrste – dvostruko više smrtno stradalih bilo je u julu 1990. – 1.462, a tragedija 2015. bila je već deveta otada.
Voda na Marsu, Novi Horizonti “tik do” Plutona
NASA je u septembru objavila da su njezini naučnici otkrili tragove koji ukazuju na to da tokom ljetnih mjeseci na Marsu ima tekuće vode, što povećava izglede da na Crvenom planetu postoji neki oblik života. Mjerenja iz orbite Marsa pokazala su da na njemu ljeti voda teče niz strme kanjone, padine i kratere, a do tih spoznaja naučnici su došli zahvaljujući novim tehnologijama koje omogućuju analizu hemijske karte površine Marsa.
Sonda New Horizons, lansirana 2006., stigla je do Plutona, približivši mu se na 12.500 kilometara. Tokom preleta napravila je mnogo fotografija njegove površine i poslala ih na Zemlju, a utvrđeno je da je “patuljasti planet” veći od očekivanog i ima promjer od 2.370 kilometara.
Astronomi su ove godine mogli uživati u vrlo rijetkom preklapanju dviju astronomskih pojava jer se potpuna pomrčina Sunca dogodila baš na na dan proljetnog ekvinocija, 20. marta. Ta će se podudarnost u ovom stoljeću pojaviti još samo 2034., ali to je neuobičajeno brzo i vrlo se sretnima mogu smatrati oni koji će svjedočiti objema, jer se prethodna dogodila 20. marta 1662., a sljedeća, nakon 2034. na rasporedu je 20. marta 2406. godine.
Naučnici su službeno objavili i otkriće nove vrste pračovjeka koja je nazvana Homo naledi. Ostaci te dosad nepoznate vrste humanoida otkriveni su 2013. u spilji nedaleko od Johannesburga u JAR-u. Homo naledi živio je prije 2,5 do 2,8 miliona godina.
Svijet su 2015. napustili Nobelovac Guenter Grass, legendarni bluzer B.B. King, “Drakula” Christopher Lee, “dr. Živago” Omar Sharif te slavna balerina Maja Plisecka.
Sila se probudila…. I to kako.
Događaj godine u showbussinesu zbio se na njezinu samom kraju, kad je premijerno prikazana “Sila se budi”, sedmi dio filmske sage “Ratova zvijezda”. Nakon 32 godine na platnu su ponovo zaigrali glumci iz izvorne postave, Harrison Ford, Mark Hamill i Carrie Fisher. Očekuje se da bi film mogao premašiti tri milijarde dolara zarade i postati najisplativijim svih vremena.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
