Nakon ruske invazije na Ukrajinu i njenih razarajućih humanitarnih posljedica, bio bi veliki skok staviti Moskvu u ulogu mirotvorca. Ali u jednom uglu svijeta se upravo to dogodilo.

U jeku rata između Armenije i Azerbejdžana 2020. godine, Rusiji je prepušteno da posreduje u prekidu vatre i da drži dvije strane pod kontrolom. Sjedinjene Države i Evropsku uniju, koje su nekada imale balansirajuću ulogu na Južnom Kavkazu, efektivno su se povukle iz aktivne diplomatije i pustile Rusiju da bude jedini posrednik. Moskva je rasporedila mirovne snage na terenu da smire i nadgledaju situaciju.

Ali prepuštanje izgradnje mira Rusiji bila je loša ideja. Sada, u sjenci ukrajinskog rata, ta politika omogućava još jednu humanitarnu katastrofu i kompromituje zapadne interese u regionu, piše Lara Setrakijan za CNN.

Pošto je Rusija oslabljena u Ukrajini, nema efikasnog arbitra između Armenije i Azerbejdžana. Azerbejdžan, koristeći svoja značajna bogatstva nafte i gasa, pokušava da postigne maksimalnu prednost na terenu. U ovom trenutku, demonstranti uz podršku azerbejdžanske vlade, kažu stručnjaci, blokiraju koridor Lačin, glavni put koji povezuje oko 120.000 etničkih Armena iz Nagorno-Karabaha sa spoljnim svijetom. Azerbejdžanski politički analitičari kažu da su protesti u Azerbejdžanu nezakoniti ako nemaju odobrenje vlade.

Dolazne zalihe su ozbiljno ograničene od 12. decembra 2022. godine, kada je počela blokada. Prodavnice prehrambenih proizvoda određuju hranu, uz malo svježeg voća ili povrća, a postoji i ogromna nestašica medicinskih potrepština, rekli su stanovnici krajem decembra. Azerbejdžan je rekao da je blokada odgovor na rudarske aktivnosti u oblastima koje drže Armeni. Ali umjesto da to pitanje iznese na međunarodno posredovanje, odlučio je da blokira dolazni tranzit dok se ne ispune uslovi – kršenje međunarodnog i humanitarnog prava.

Armeni koje sam upoznao iz Nagorno-Karabaha su srčani ljudi sa dubokim kulturnim identitetom i dubokom hrišćanskom vjerom. Čak i u svojim sumornim danima krize, neki su pokušavali da svojim porodicama daju privid božićnog praznika. Ali najugroženiji ispoljavaju napetost blokade: dr Biaina Sukhudian, koja je zaglavljena u Nagorno-Karabahu, rekla nam je krajem decembra da djeca pokazuju znake hroničnog stresa, uključujući nervne slomove. UNICEF je upozorio da djeci nedostaju osnovne prehrambene namirnice i osnovne usluge, a neka od njih su odvojena od roditelja ili zakonskih staratelja sa druge strane blokiranog puta.

„Velika briga ljudi je da im djeca budu zagrijana i nahranjena“, rekao je Sukhudjan u telefonskom intervjuu.

SAD, EU, generalni sekretar UN i više od deset zemalja – uključujući Kanadu i Meksiko – pozvali su Azerbejdžan da deblokira put ka Nagorno-Karabahu, ali ti pozivi su ostali bez pažnje. Armeni to vide kao strategiju Azerbejdžana da ih izgladnjuje ili istisne iz sporne enklave.

Rusija nije bila u stanju da učini bilo kakav značajan korak da ublaži problem. Ali takođe je oklijevala da pusti zapadne zemlje da se umješaju u rješavanje sukoba. Ona više voli da bude glavna sila na terenu, koristeći rezultirajuću polugu za unapređenje svojih regionalnih interesa.

Mreža ekonomskih i strateških faktora vezala je Moskvu za Tursku i njenog saveznika Azerbejdžana. Sa Rusijom pod sankcijama Zapada i zategnutim odnosima sa mnogim ekonomskim partnerima, Moskva postaje sve više zavisna od Turske zbog izbjegavanja trgovine i sankcija. Turska je postala glavni posrednik za izvoz ruske nafte i gasa i uvoz strateških tehnologija, od kojih su mnoge zabranjene od strane Zapada.

Kao i u ranim danima genocida u Srebrenici, međunarodne mirovne snage ne djeluju prije nego što hiljade ljudi izgube život. Takođe, to predstavlja opasan presedan za buduće sukobe, pri čemu jedna strana guši suparničku zajednicu prekidom snabdijevanja, bilo prisiljavanjem na evakuaciju ili prihvatanjem njenih pregovaračkih uslova.

Majkl Rubin iz Američkog instituta za preduzetništvo, koji pomno prati region, rekao mi je da brine o riziku od etničkog čišćenja ako svjetske sile ne kontrolišu situaciju i ne prate je.

„Pitanje broj jedan je kako da uvedemo diplomatske ili vojne posmatrače u Nagorno-Karabah“, rekao je Rubin. „Genocid se dešava u mraku. Ako smo u stanju da osvjetlimo region, onda često možemo proaktivno spriječiti najgore ishode.”

SAD nisu nemoćne u ovoj situaciji. Može da podstakne humanitarni vazdušni transport za isporuku zaliha zajednicama u Nagorno-Karabahu ili da traži dalju akciju Saveta bezbjednosti UN, koji se sastao 20. decembra da bi razgovarao o situaciji. Amerika takođe ima direktnu polugu nad Turskom i Azerbejdžanom koja može stabilizovati situaciju, koristeći niz diplomatskih i ekonomskih alata.

„Kada je Trampova administracija Turskoj uvela samo nekoliko čeličnih sankcija zbog oslobađanja pastora Endrua Bransona, to je stvorilo ogroman pritisak na (turskog predsjednika) Erdogana“, rekao je Rubin. „Zašto bismo se protivili tome zbog Nagorno-Karabaha?

Rusija i Turska su imale za cilj da dominiraju Južnim Kavkazom na račun svojih manjih susjeda. Ali taj model se pokazao neprikladnim da zaštiti ljudski život i mirni poredak zasnovan na pravilima. U vrijeme kada se Zapad takmiči sa Rusijom oko Ukrajine – prikazano kao borba za demokratiju protiv autokratije – ovo je vitalna arena da se istakne ista poenta i dokaže da Zapad ima stvarni uticaj u postsovjetskom regionu.

Što duže Rusija i Turska budu dominirale situacijom, zapadnim silama će biti teže da vrate stvari u ravnotežu. Drugim riječima, stabilizacija Južnog Kavkaza će vremenom postati sve skuplja. SAD i EU su nerazumno prepustili Rusiji da čuva mir na Južnom Kavkazu. Zapadne sile sada moraju da uđu sa punom diplomatskom težinom da isprave grešku.