"Samica u Iranu ne može se usporediti s izolacijom u zapadnim zatvorima", objašnjava Tagi Rahmani. I on je to osjetio na svojoj koži. Prema podacima nevladine organizacije Reporteri bez granica, on je "najčešće zatvarani novinar u Iranu".

“U samici u Iranu ste zatvoreni i nemate nikakav oblik komunikacije. Nema posjeta, nema knjige, nema mogućnosti za pisanje. Nosite povez preko očiju i čujete samo zvukove”, ispričao je Rahmani za Deutsche Welle na projekciji filma “White Torture”. Dokumentarac razotkriva metode psihološke torture, kojima su izloženi politički aktivisti u Islamskoj Republici.

Rahmanijeva supruga Narges Mohammadi također je aktivistica za zaštitu ljudskih prava i potpredsjednica je iranskog Defenders of Human Rights Centera (DHRC), koji je iranska vlada zabranila 2008. godine. I ona je u posljednjih 25 godina više puta hapšena i osuđivana na dugogodišnje zatvorske kazne. Islamskoj Republici se ne sviđa kada se preispituje njena bilanca kršenja ljudskih prava.

Mohammadi je zbog kritike tamošnje vlade prvi put zatvorena na godinu dana 1998. Kasnije su uslijedile druge zatvorske kazne. U maju 2016. je u Teheranu osuđena na čak 16 godina zatvora jer je “osnovala pokret za zaštitu ljudskih prava koji se zalaže za ukidanje smrtne kazne”.

Unatoč svim naporima režima: neuspješni su bili pokušaji da se Mohammadi ušutka. Aktivistica je počela dokumentirati patnje onih koji su bili s njom u zatvoru. Ti intervjui su objavljeni u knjizi “White Torture”. Istoimeni dokumentarni film Gelareha Kakavanda dodatno predočava brutalno postupanje prema političkim zatvorenicima u samicama.

Izraz “bijela tortura” odnosi se na psihološku metodu koja se primjenjuje u Iranu: zatvorenici su na duže, neodređeni vremenski period zatvoreni u izolacijskoj ćeliji u kojoj je sve potpuno bijelo.

Teško za podnijeti: priznanja iznuđena prisilom

Film “White Torture” upravo je prikazan u Berlinu. Projekciju je organizirala grupa za zaštitu ljudskih prava Hawar. Na projekciji su bili aktivistice i aktivisti, bivši politički zatvorenici i rođaci zatvorenika s dvojnim državljanstvom, a koji se trenutno nalaze u zatvoru u Iranu.

Film je “vrlo težak za gledanje” jer se mučenje eksplicitno prikazuje, kaže Mariam Claren, kćerka Nahida Taghavija, jednog od političkih zatvorenika u Iranu. Iranske vlasti nisu dozvolile prikazivanje filma, kaže Claren – jer “Bijela tortura” na svjetlost dana iznosi upravo ono što se “ne vidi”.

Ustvari, očigledno je bilo nekih situacija koje su bile previše šokantne da bi bile prikazane. “Boravak u samici je zaista bolna situacija”, kaže autor Gelareh Kakavand. “Iza kulisa ovog dokumentarca bilo je mnogo emocija u intervjuima, koje nije bilo moguće snimiti. Nadam se da će se gledatelji nakon gledanja filma moći poistovjetiti sa zatvorenicima.”

Tajno snimanje

Veliki dio snimanja ovog dokumentarnog filma obavljen je između pretposljednjeg i sadašnjeg boravka u zatvoru Nargese Mohammadi. Taj zadatak je bio sve samo ne lak: kako bi se izbjegle tamošnje vlasti, snimalo se u tajnosti.

“Uvjeti u kojima je film sniman bili su teški”, kaže Vahid Zarezadeh, iranski režiser koji je bio prisiljen pobjeći iz zemlje. Prije toga je bio na ispitivanjima jer je u svojim filmovima ukazivao na grozne uvjete u zatvorima u Iranu. “U prvim minutama filma gledatelj vidi scenu u kojoj jedan od agenata iz Ministarstva informiranja telefonom naziva Narges Mohammadi. Otišli smo kod nje spontano, kako bi napravili neke intervjue. Ali grupa, koja je radila na filmu, na tu lokaciju nije išla zajedno. Narges se, primjerice, vozila odvojeno, na motociklu, kako bi mogla pobjeći onima koji su je uhodili.”

Po peti put u zatvoru

U međuvremenu se nastavlja paćenički put Narges Mohammadi: ona se, od svog prvog uhićenja 1998. godine, po peti put našla iza rešetaka.

U decembru 2022., za vrijeme prosvjeda izazvanih smrću Jine Mahse Amini, Mohammadi je u jednom svom izvještaju, koji je objavio BBC, opisala seksualno i fizičko zlostavljanje zatvorenih žena.

U januaru 2023. uslijedio je mučan izvještaj u kojem se detaljno opisuje stanje žena u zatvoru Evin, uključujući popis od 58 zatvorenica i ispitivanja i mučenja kojima su bile podvrgnute. Zatvor Evin je, inače, najvažnija lokacija kada je riječ o zatvaranju političkih zatvorenika u Iranu od 1972. godine.