Krajem januara, Njemačka, Nizozemska i Poljska potpisale su sporazum o stvaranju vojnog prometnog koridora između ovih zemalja, dajući prijeko potreban poticaj dugo raspravljanom, ali rijetko ostvarenom cilju poboljšanja vojne mobilnosti diljem Europe. Siemtje Möller, njemački parlamentarni državni sekretar za odbranu, rekao je da koridor vodi vojnu mobilnost “na put prema pravom vojnom Schengenu”. Nije prvi put da su kreatori europske politike pokrenuli ideju prilagodbe postojećeg bezviznog kretanja ljudi i komercijalne robe unutar Schengen zone kretanju trupa i vojne opreme u Europi. Ali, ova ideja sada očito uzima maha.

Ideja o vojnom Schengenu prvi put se pojavila nakon aneksije Krima Rusiji. Deset godina nakon ruske aneksije Krima i dvije godine nakon invazije na Ukrajinu koja je i dalje traje, Europa shvata da se mora bolje pripremiti za mogućnost da ruski predsjednik Vladimir Putin odluči upotrijebiti svoju vojsku čak i dalje na zapad. Europski vojni zvaničnici sada istražuju po lekcijama naučenim u Hladnom ratu – među njima su specifične lekcije o vojnoj mobilnosti, piše u tekstu objavljenom u političkom magazinu Foreign Policy pod naslovom ‘Stiže era ‘vojnog Schengena”.

Ipak, nekoliko stručnjaka, diplomata i vojnih izvora izjavilo je za Foreign Policy da je napredak mnogo sporiji od željenog. “Liberalizaciju pravila podržavaju svi”, rekao je Tomasz Szatkowski, stalni predstavnik Poljske pri NATO-u, za Foreign Policy. “Ali problem je što o tome govorimo od 2015”. Rekli su da je Europa priznala da su se napetosti iz doba hladnog rata možda vratile i da je pred europskim zemljama “dug put” da efikasno premjeste svoje ljude i materijal.

Prolaz bilo čega što je povezano s vojnom misijom u Europi opterećen je preprekama – od birokratskih prepreka i infrastrukturnih rupa koje mogu uzrokovati odlučujuća kašnjenja. Urmas Paet, parlamentarac Europske unije iz Estonije i potpredsjednik Odbora za vanjske poslove, ocijenio je vojnu mobilnost s tri od 10 i rekao da trenutno može proći između “nekoliko sedmica ili barem više od jedne sedmice” za slanje zaliha baltičkim državama.

Papirologija je teška. Potrebno je pribaviti nekoliko odobrenja od raznih ministarstava u raznim zemljama, a ponekad i u različitim regijama unutar jedne zemlje. Većina cesta i mostova izgrađena je za civilnu upotrebu i malo je vjerovatno da će izdržati težinu teške vojne opreme. Budući da se srednjoeuropski plinovod ne proteže do istočnih država, duža kašnjenja u opskrbi gorivom mogla bi biti odlučujući faktor. Nadalje, željeznička širina u bivšim sovjetskim državama razlikuje se po veličini od europske željezničke širine, a prebacivanje hiljada vojnika i opreme s jednog voza na drugi u vrijeme rata učinit će to još dugotrajnijim zadatkom.

General pukovnik Ben Hodges, bivši komandant NATO-a koji je bio prvi zagovornik “vojnog Schengena” i vjerovatno skovao taj izraz, rekao je da je dobra stvar to što se tokom posljednjih nekoliko godina barem razgovor pokrenuo. “Sada čujem ministre u raznim organizacijama kako govore o tome”, rekao je za FP s nedavne Minhenske sigurnosne konferencije.

Hodges je rekao da je sposobnost brzog kretanja u vrijeme krize ključni dio vojne doktrine odvraćanja. Sposobnost oružanih snaga da se mobiliziraju i brzo kreću treba biti vidljiva neprijatelju i odvratiti ih od napada, rekao je.

“Moramo imati stvarnu sposobnost, ne samo opremu i trupe, već i sposobnost kretanja velikom brzinom, opskrbe rezervnim dijelovima, skladištenja goriva i streljiva, a Rusi moraju vidjeti da to imamo“, rekao je.

Hodges je pozdravio sporazum između Njemačke, Nizozemske i Poljske kao odličan početak i rekao da se raspravlja o još mnogo takvih koridora. Naime, bugarski šef odbrane, adm. Emil Eftimov, rekao je da bi saveznici trebali dati prioritet koridoru od Alexandroupolisa u Grčkoj do Rumunije i drugom od Jadranskog mora kroz Albaniju i Sjevernu Makedoniju.

“Oni žele imati koridore od Grčke do Bugarske i dalje do Rumunije“, dodao je Hodges. “Svrha svih ovih koridora je imati nesmetan put, u smislu infrastrukture, ali i riješiti carinske i sve pravne prepreke unaprijed”.

Njemački, nizozemski i poljski koridor prvi je od mnogih predviđenih i očekuje se da će identificirati i riješiti uska grla, te možda dati predložak za buduće koridore. Visoki vojni izvor koji je razgovarao s FP-om pod uvjetom anonimnosti rekao je da će koridor razmotriti cijeli niz pitanja. U mirnodobskom periodu, rekao je, to će također omogućiti vlastima da uglade federalne procese budući da u Njemačkoj svaka  savezna država ima svoj skup zakona za trupe ili bilo koju opasnu opremu koja prolazi kroz njezin teritorij. U vrijeme rata, dodao je, koridor će biti “puno više od ceste”.

“Sto hiljada ili više vojnika vjerojatno bi bilo u pokretu u vrijeme krize. Trebalo bi im mjesto za zaustavljanje, odmor, pristup skladištima s rezervnim dijelovima i centrima za skladištenje goriva. Također bismo trebali uspostaviti aranžmane za zbrinjavanje ratnih izbjeglica u takvom scenariju”, rekao je.

To je težak zadatak čak i za tri naroda. Suradnja između više od dvadesetak država članica, posebno ona koja uključuje naoružane ljude i opasne strojeve, bit će opterećena bezbrojnim dodatnim propisima. Odbrana je “nacionalna nadležnost”, dodao je Paet, a “zemlje dijele ono što žele dijeliti”. Zemlje ne dijele spremno pojedinosti o kritičnoj infrastrukturi kao što je gdje i koliko mostova ima klasifikaciju vojnog opterećenja i može nositi težinu teških tenkova.

Rafael Loss, stručnjak za obranu u think tanku European Council of Foreign Relations, rekao je da ne postoji katalog infrastrukturnih potreba. “Nije jasno kakva je infrastruktura potrebna i gdje”, rekao je za FP. Prema izvjetaju Centra za analizu europske politike (CEPA) objavljenom 2021., 90 posto autocesta, 75 posto državnih cesta i 40 posto mostova u Europi mogu prevoziti vozila s maksimalnom vojno klasificiranom nosivošću od 50 tona . Dok su tenkovi Leopard i Abram—oba dokazali svoju nevidljivost protiv Rusije na ukrajinskom ratištu—teži znatno više.

“Mislim da je tenk Leopard težak oko 75 tona, a Abrams je malo teži”, rekao je Hodges. “Većina ovih tenkova će se prevoziti na leđima HET-ova (transportera teške opreme), a svaki HET teži oko 15 do 20 tona. Neće biti jedan tenk na cesti”. CEPA dalje navodi da bi “kombinacija kamiona, prikolice i teškog tenka mogla ići daleko iznad 120 tona”, isključujući velike dijelove postojeće infrastrukture pogodne za vojno kretanje.

EU je priznala potrebu za financiranjem dvostruke namjene — civilne i vojne — infrastrukture i već je odobrila financiranje za 95 takvih projekata, iako se mnogo više njih natjecalo za sredstva. I poljski ambasador i Hodges rekli su da su zabrinuti zbog smanjenja sredstava dodijeljenih za instrument financiranja infrastrukture EU, Instrument za povezivanje Europe (CEF), sa 6,5 milijardi eura na 1,7 milijardi eura.

Rail Baltica, transnacionalni željeznički projekt financiran putem CEF-a, planira proširiti europsku željezničku mrežu na baltičke države Litvu, Estoniju i Latviju, koja bi trebala biti funkcionalna do 2030. No, lokalni mediji izvještavaju o zabrinutosti oko financiranja. Štaviše, postoji čvrst otpor Francuske, Belgije, pa čak i Njemačke da se troši na širenje srednjoeuropskog plinovoda na istočne nacije koje često troše veći udio svog BDP-a na europsku kolektivnu odbranu nego puno veće ekonomiju na kontinentu.

Europska odbrambena agencija, koja koordinira odbrambenu suradnju EU, radi na standardizaciji birokratskih procesa za kopnenu i zračnu mobilnost i razvija zajednički obrazac za pojednostavljenje papirologije. No, iako se oko toga složilo 25 država članica, postoji nevoljkost država članica koje još nisu integrirale ove “tehničke aranžmane” u svoje nacionalne procese.

Često je teško pogurati svih 27 članica u EU i više od 30 u NATO-u prema konsenzusu, ali Hodges ima razloga za nadu od posljednjeg summita NATO-a u Vilniusu u Litvi. Prošlog jula, glavni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg najavio je tri regionalna odbrambena plana — prvi od kraja Hladnog rata. Rekao je da će NATO planirati i ojačati svoje odvraćanje u Atlantiku i europskom Arktiku na sjeveru, centralno u baltičkoj regiji i srednjoj Europi, te u Sredozemlju i Crnom moru na jugu.

Ovi planovi omogućit će članicama NATO-a da procijene tačne odbrambene zahtjeve, raspodijele ih različitim saveznicima i u tom procesu razumiju specifične logističke potrebe. Hodges se nada da bi se ovo moglo pokazati kao preokret.