Tromjesečni Tayabullah je tih i nepomičan. Njegova majka Nigar odmiče crijevo za kisik dalje od njegova nosa i stavlja mu prst ispod nosnica da provjeri disanje. Počinje plakati kad shvati da joj sin blijedi. U ovoj bolnici u Afganistanu ne radi niti jedan respirator.

Majke drže crijeva s kisikom blizu nosova svojih beba jer maske dizajnirane da odgovaraju njihovim malim licima nisu dostupne, a žene pokušavaju odraditi ono što bi trebalo učiniti obučeno osoblje ili medicinska oprema.

Svaki dan u Afganistanu 167 djece umre od bolesti koje se mogu spriječiti, pokazuju podaci UNICEF-a. Radi se o bolestima koje bi se mogle i trebale izliječiti pravim lijekovima. To je zapanjujuća brojka. Ali to je tek procjena, piše BBC.

A ako uđete u pedijatrijski odjel glavne bolnice u zapadnoj pokrajini Ghor, zapitat ćete se je li ta procjena zapravo preniska. Brojne sobe pune su bolesne djece, barem je po dvoje u svakom krevetu, njihova mala tijela razorena su upalom pluća. Samo dvije medicinske sestre brinu o 60 djece.

U jednoj prostoriji leži najmanje dvadesetero djece za koju se čini da su u teškom stanju. Djeca su trebala biti stalno pod nadzorom na intenzivnoj njezi – što je nemoguće u ovoj bolnici. Ipak, za milijune ljudi koji žive u Ghoru ova ustanova još uvijek je najbolje opremljena javna bolnica kojoj mogu pristupiti.

Javno zdravstvo u Afganistanu nikada nije bilo adekvatno, a strani novac koji ga je gotovo u potpunosti finansirao zamrznut je u augustu 2021., kada su talibani preuzeli vlast. Tokom prošlih 20 mjeseci reporteri BBC-ja posjetili su bolnice i klinike širom ove zemlje i svjedočili njihovom urušavanju.

Nedavna talibanska zabrana ženama da rade za nevladine organizacije znači da humanitarnim agencijama postaje sve teže djelovati, što dovodi u opasnost još više djece. Već hendikepirani nedostatkom sredstava, medicinari u bolnici Ghor iskoristili su ono malo što su imali da pokušaju oživjeti Tayabullu.

Ljekar Ahmad Samadi je pozvan da provjeri njegovo stanje. Umor i stres vidljivi su na njegovom licu. Prislonio je stetoskop na Tayabullina prsa – začuo se slabi otkucaj srca.

Medicinska sestra Edima Sultani dojurila je s pumpicom za kisik. Stavila je preko njegovih usta, upuhujući zrak. Zatim je dr. Samadi svojim prstima izvršio kompresiju na dječakovim malenim prsima.

Sve je to potreseno gledao djed Ghawsaddin. Kaže da njegov unuk boluje od upale pluća i pothranjenosti.

“Trebalo nam je osam sati po šljunčanim cestama da ga dovedem ovamo iz našeg okruga Charsadda”, rekao je Ghawsaddin. Porodica, koja si za obrok može priuštiti samo suhi hljeb, skupila je novac da plati vožnju.

Pola sata trajali su napori da se njegovog unuka oživi. Medicinska sestra Sultani se tada okrenula prema Nigar i rekla joj da je Tayabullah umro. Tišinu su prekinuli Nigarini jecaji. Njezin dječak bio je umotan u deku i predan Ghawsaddinu. Porodica ga je odnijela kući.

Tayabullah je trebao biti živ – bolesti koje su ga mučile bile su izlječive.

“I ja sam majka i kada sam ga vidjela kako umire, osjećala sam se kao da sam izgubila vlastito dijete. Kada sam vidjela njegovu majku kako plače, to mi je slomilo srce”, rekla je medicinska sestra Sultani, koja često radi smjene od 24 sata.

“Nemamo opreme i nedostaje obučenog osoblja, posebno ženskog osoblja. Kad brinemo o tolikom broju djece u teškim uslovima, kako odlučiti kojem ćemo se djetetu prvom posvetiti? Ne možemo učiniti ništa osim gledati kako bebe umiru”, govori Sultani.

Nekoliko minuta kasnije u susjednoj sobi još je jedno dijete u teškoj nevolji. S maskom za kisik na licu bori se za dah. Dvogodišnja Gulbadan rođena je sa srčanom manom, stanjem koje se zove otvoreni ductus arteriosus. Dijagnoza je postavljena prije šest mjeseci u ovoj bolnici.

Ljekari kažu da ovo stanje nije neuobičajeno ni teško za liječenje. Ali glavna bolnica u Ghoru nije opremljena za obavljanje rutinske operacije koja bi to mogla riješiti. Također nema lijekove koji su joj potrebni.

Gulbadanina baka Afwa Gul držala je njene male ruke kako bi spriječila djevojčicu da skine masku. “Posudili smo novac da je odvezemo u Kabul, ali nismo si mogli priuštiti operaciju, pa smo je morali vratiti”, rekla je Awfa.

Obratili su se nevladinoj organizaciji kako bi dobili finansijsku pomoć. Njihovi podaci su registrirani, ali od tada nije bilo odgovora.

Gulbadanin otac Nawroze pomilovao je po čelu, pokušavajući umiriti svoju kćer koja se trzala sa svakim udahom. Stres mu se urezao na lice, ispustio je uzdah rezignacije. Kaže da je Gulbadan nedavno počela izgovarati svoje prve riječi, dozivajući njega i ostale članove njihove porodice.

“Ja sam radnik. Nemam stabilna primanja. Da imam novca, ona se nikada ne bi ovako mučila. U ovom trenutku ne mogu si priuštiti ni jednu šoljicu čaja”, rekao je Nawroze za BBC.

“Gulbadan treba dvije litre kisika svake minute. Kada se ovaj spremnik isprazni, ako ne nađemo drugi, ona će umrijeti”, kaže dr. Samadi.

Kasnije se upravo to dogodilo. Ispraznila se boca kisika i Gulbadan je umrla.

Odjel za proizvodnju kisika u bolnici ne može proizvesti dovoljne količine jer struje ima samo noću, a nema stalne opskrbe sirovinama.

U nekoliko sati dvoje djece umrlo je od bolesti koje su se mogle spriječiti ili izliječiti. To je težak, ali dobro poznat udarac za dr. Samadija i njegove kolege: “Osjećam iscrpljenost i agoniju. Svaki dan izgubimo jedno ili dvoje voljene djece Ghora. Sada smo se skoro navikli na to”.

Obilazeći sobe, reporteri BBC-ja vidjeli su ogroman broj djece u nevolji. Jednogodišnji Sajad disao je hrapavo. Boluje od upale pluća i meningitisa. U drugom krevetu je Irfan. Kad mu je disanje postalo otežano, njegovoj majci Zia-rah dali su drugu cijev za kisik koju je držala uz nos.

Brišući nadlakticom suze koje su joj se kotrljale niz obraze, pažljivo je držala obje cijevi što je mirnije mogla. Ispričala nam je da bi Irfana dovezla u bolnicu barem četiri-pet dana ranije da ceste nisu bile blokirane snijegom.

Mnogi jednostavno ne mogu stići do bolnice, a drugi se ne žele zadržavati kad do nje stignu. Prije deset dana ovdje je dovezeno dijete u vrlo kritičnom stanju, rekla je medicinska sestra Sultani: “Dali smo mu injekciju, ali nismo imali lijekove da ga izliječimo. Pa ga je njegov otac odlučio odvesti kući. ‘Ako mora umrijeti, neka umre kod kuće’, rekao mi je otac.”

Ono čemu je BBC svjedočio u Ghoru otvara ozbiljna pitanja o tome zašto se javno zdravstvo u Afganistanu tako brzo urušava kada je međunarodna zajednica u njega ulijevala milijarde dolara tokom 20 godina do 2021. Gdje je potrošen taj novac ako pokrajinska bolnica nema niti jedan respirator za svoje pacijente?

Trenutno postoji privremeni aranžman. Budući da se novac ne može direktno dati međunarodno nepriznatoj talibanskoj vladi, humanitarne agencije priskočile su kako bi finansirale plaće medicinskog osoblja i troškove lijekova i hrane, što omogućava samo održavanje bolnica poput one u Ghoru.

Sada bi to finansiranje, koje je već krajnje neučinkovito, također moglo biti ugroženo. Humanitarne agencije upozoravaju da bi njihovi donatori mogli smanjiti pomoć jer talibanska ograničenja za žene, uključujući zabranu da rade za UN i nevladine organizacije, krše međunarodne zakone.

Dosad je prikupljeno samo 5% novca za ispunjavanje UN-ovog apela za Afganistan.

Reporteri BBC-ja odvezli su se do groblja blizu bolnice Ghor. Kako prenosi Index, ovdje nema evidencije ni registara, čak ni grobara. Dakle, nije moguće saznati čiji su grobovi, ali je lako razlikovati velike grobove od malih.

Nesrazmjeran broj – barem polovina – novih grobova pripada djeci. I čovjek koji živi u kući u blizini kaže da se ovih dana većinom pokapaju djeca.

Možda ne postoji način da se izbroji koliko djece umire, ali posvuda postoje dokazi o razmjerima krize.