Za Tursku Sjedinjene Države nikada nisu bile pouzdan prijatelj. Mogućnost da Trumpova Amerika pokloni Ukrajinu ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i uništi NATO jednako je zabrinjavajuća za Tursku kao i za Europsku uniju i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ali turski kreatori politike također vide trenutnu krizu kao priliku za ponovno postavljanje veza s Europom. Turska otvoreno pokazuje svoje mišiće na Bliskom istoku, gdje je pad Assadovog režima u Siriji ojačao njen utjecaj. Ali također tiho postaje svjesnija sebe kao ključnog sudionika europske sigurnosti. Analizu donosi Foreign Policy.

Vidljivi su prvi znakovi produbljivanja sigurnosnih razgovora između tima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovih europskih kolega. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan prisustvovao je hitnom samitu o Ukrajini koji je sazvao britanski premijer Keir Starmer 2. marta, dva dana nakon sukoba ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog s Trumpom i američkim potpredsjednikom JD Vanceom u Bijeloj kući. Turska je postala dio “koalicije voljnih” koju predvode Starmer i francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Nakon samita 6. marta, čiji je domaćin bila EU, Erdogan je signalizirao da bi turske trupe mogle biti raspoređene u Ukrajini. Prošle sedmice vojni komandanti iz više od 30 zemalja održali su razgovore u Parizu kako bi razgovarali o sigurnosti Ukrajine i mogućnosti međunarodnih mirovnih snaga—ideja koju zagovaraju Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Erdogan također njeguje veze s drugim ključnim zemljama. Poljski premijer Donald Tusk boravio je 12. marta u Ankari kako bi razgovarao o Ukrajini i europskoj sigurnosti.

Politico: Europa je upravo zatvorila vrata Amerikancima i priprema se na najgore

Oblik i misija snaga predvođenih Europom i dalje su obavijeni velom neizvjesnosti. Mnogo toga ovisi o Trumpovim stalnim naporima da uvjeri Putina da pristane na prekid vatre. Međutim, ako se neka vrsta dogovora prekine, Turska bi mogla igrati glavnu ulogu u tome da on ostane. Budući da je pružila postojanu podršku Ukrajini od početka ruske invazije punog opsega 2022., ali i da je zadržala veze s Rusijom i čak vodila posredničke napore, vojna prisutnost Turske vjerovatno bi bila prihvatljiva za obje strane. Dok je Moskva napadala ideju europskih mirovnih snaga, o Turskoj je šutjela.

Može li Turska obavljati posao mirovne misije? Postoji razlog da se tako misli. U protekloj deceniji Ankara je poslala trupe u razne druge zemlje, poput Sirije, Libije i Azerbajdžana. U prva dva slučaja došlo je čak i do sukoba s Rusijom – bilo s regularnom vojskom ili posredničkim snagama poput grupe Wagner. U Siriji su turske snage završile zajedničkim patrolama s ruskom vojskom, kako bi nadzirale krhki mir oko Idliba. Drugim riječima, Turska je stekla značajno iskustvo u upravljanju sukobima s Rusijom. Erdogan i Putin, zajedno sa svojim vrhom, razmijenili su udarce, ali su također sjeli za pregovarački stol kako bi pronašli rješenja.

Turska se sada nada da bi se sigurnosna suradnja s Europom u Ukrajini mogla preliti u odnos EU i Turske. To bi moglo uključivati ​​šire sigurnosno partnerstvo temeljeno na obuzdavanju Rusije i stabilnosti osiguranja u Europi. Ali Turci također žele pregovarati o ažuriranju svoje carinske unije iz 1995. godine. Kao i drugi trgovački partneri Europe, Turska se prilagođava Zelenom planu Europske komisije i usvaja zakonodavstvo u skladu s ekološkim standardima EU kako bi osigurala nesmetan pristup jedinstvenom tržištu. Ali u konačnici želi proširenje trgovinskih pogodnosti koje trenutno uživa.

Trenutni aranžman Carinske unije obuhvaća industrijsku robu i bio je koristan za rast trgovinskih i investicijskih veza između EU i Turske. I dalje pokreće rast vođen izvozom u vrijeme kada turska ekonomija ima poteškoća. Međutim, kako bi se Turska dalje razvijala i napravila prijelaz na model temeljen na znanju, izbjegavajući poslovičnu zamku srednjeg dohotka, sektor usluga također bi trebao biti uključen.

Odbrambene industrije također su dio slagalice. Dok se Europa sprema povećati vojnu potrošnju, turske kompanije poput Aselsana ili Baykara, koje proizvode bespilotne letjelice Bayraktar, žele profitirati. Baykar i Leonardo, vodeća talijanska kompanija, nedavno su osnovali zajedničko ulaganje usmjereno na umjetnu inteligenciju i bespilotne platforme. Turski odbrambeni sektor rado će iskoristiti odbrambena sredstva koja EU zajednički prikuplja na tržištima obveznica, što je prijedlog koji je još uvijek predmet žestoke rasprave u Briselu. Treba li novac usmjeriti samo na proizvođače iz EU, što je stajalište koje podržava Pariz, ili biti otvoren za treće zemlje također je od ključne važnosti za Tursku.

Konačno, turski zvaničnici također bi željeli napredovati u liberalizaciji viznog režima, bolnoj točki u cjelokupnom odnosu EU-Turska. Dogovor o izbjeglicama iz 2016. — prema čijim uvjetima Turska dobiva milijardu eura u zamjenu za smještaj blizu 4 miliona Sirijaca — izvorno je bio povezan s obećanjem da će se turskim državljanima olakšati dobivanje schengenskih viza. Ipak, od tada je postignut mali napredak. Upravo sada milioni Turaka koji imaju posebne pasoše državnih službenika putuju bez viza. Ali svi drugi moraju čekati u dugim redovima i osigurati gomilu papirologije za putovanje u EU. U isto vrijeme, sve ostale zemlje kandidati za članstvo u EU — poput Gruzije, Bosne i Hercegovine i Kosova — mogu ući u EU bez ograničenja.

Ankara bi više voljela da ponovni angažman s Europom bude paket aranžman, a ne jednokratan koji jednostavno uključuje Ukrajinu. Da bi postigao napredak, Erdogan bi trebao odbaciti stari običaj: da je članstvo u EU cilj. Pristupni pregovori su u zastoju već više od 15 godina. Tursko autoritarno skretanje—s ovosedmičnim hapšenjem gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua nudi najnovije dokaze—i strahovi od migracija u Europi dugo su ubijali proces. Privatno, turski političari prihvaćaju ovu stvarnost i spremni su krenuti dalje kako nestaje njihova prošla zajedljivost.

Turska uhapsila 37 ljudi zbog objava na društvenim mrežama

Umjesto toga, sada se radi na nekom obliku privilegiranog partnerstva koje su europski demokršćani predvidjeli za Tursku prije nekoliko godina kao alternativu pristupanju. Pristup produbljenoj europskoj carinskoj uniji mogao bi biti jedan od stupova. Sigurnosna suradnja, u Ukrajini, ali i na pitanjima kao što su odbrambena nabava ili ponovna izgradnja Sirije, mogla bi biti još jedna.

Pretvaranje iz kandidata u partnera neće nužno značiti gubitak obraza. Uz Ujedinjeno Kraljevstvo, još jednu strateški važnu zemlju koja je također izvan EU, Turska se ne mora osjećati kao drugorazredni član kluba. Bez obzira na vremenske prilike, Ankara je glavni igrač u NATO-u, kao i u Europskoj političkoj zajednici koja bi trebala održati svoj godišnji samit u Albaniji 16. maja.

Realno, EU je odavno izgubila utjecaj na unutarnju politiku u Turskoj. Povratak punopravnoj demokraciji ovisi o građanima i elitama, a ne o uvjetovanosti. Ali usred propasti i tuge, postoje neki tračci nade: Erdoganov poraz na lokalnim izborima u Turskoj 2024. i, u novije vrijeme, mogući kraj sukoba u jugoistočnim pokrajinama zemlje naseljenim Kurdima.

Suočena s Putinom i Trumpom, Europa se rekonfigurira. Ovo je prilika za Tursku da postane punopravna članica europskog kluba prema novim pravilima. Ne smije dopustiti da prilika propadne.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje