Sposobnost Sjedinjenih Država da se nose s pritiscima konkurencije velikih sila ovisi o osiguravanju Europe i očuvanju transatlantskog saveza. Iako je istina da postoje ozbiljni i hitni nacionalni sigurnosni problemi u Aziji i na Bliskom istoku, s njima se može efikasno pozabaviti tek kada atlantski temelji globalne snage Washingtona budu sigurni. Za provedbu budućeg zaokreta prema Aziji, Sjedinjene Države trebaju uporišnu tačku u Europi – a ne obrnuto. Analiza koju donosni politički magazin Foreign Policy ističe i kako je Europa regija u kojoj Washington može voditi "svoj najjači savez da osujeti svog najslabijeg suparnika velike sile", a ako u tome uspije i europska sigurnost će biti najjača ikad. Tekst naslovljen 'Strategija SAD-a treba biti prvo Europa pa onda Azija' potpisuju A. Wess Mitchell, direktor The Marathon Initiative i bivši pomoćnik državnog sekretara za Europu i Euroaziju, i Jakub Grygiel, profesor politike na Katoličkom univerzitetu u Americi.

Može se činiti da davanje prioriteta stabilizaciji Europe prkosi logici. Strateški, Kina je bez sumnje najsposobniji i najopasniji protivnik Sjedinjenih Država. Politički, sukob između Irana i Izraela potencijalno je eksplozivan, trenutno privlači najviše pažnje u Washingtonu i vjerovatno će još neko vrijeme zaokupljati američke lidere. Ekonomski gledano, Azija zajedno čini više američke trgovine nego bilo koja druga regija, a događaji na Bliskom istoku imaju izravan utjecaj na cijene plina u izbornoj godini.

Podrazumijeva se da bi Sjedinjene Države trebale nastojati očuvati svoje interese u sve ove tri vitalne regije. Ali kao što su vojni funkcioneri SAD-a više puta jasno rekli, zemlji nedostaju resursi da se bori protiv dva glavna velikana istovremeno. Stoga će se i dalje postavljati pitanje kojoj regiji treba posvetiti najviše pažnje.

Odgovor bi i dalje trebao biti Europa. Razlozi se ne temelje na frazama poput transatlantske solidarnosti, već na jasnoj strateškoj logici.

“Prvo, Europa je Sjedinjenim Državama neophodna u smislu ravnoteže snaga. Kina je možda glavni prekomorski trgovinski partner Sjedinjenih Država kada je u pitanju roba, ali kada se usluge i ulaganja uzmu u jednačinu, daleko najvažniji ekonomski partner je Europska unija. Sjedinjene Države ulažu četiri puta više u Europu nego u Aziju; Europljani ulažu 10 puta više u SAD nego u Kinu i Indiju zajedno. Sjedinjene Države imaju 30 saveznika u Europi u poređenju sa šest u Indo-Pacifiku. Zajednički BDP europskih NATO saveznika iznosi 20 biliona dolara; onaj savezničke Azije iznosi 9 biliona dolara. Ukupna godišnja odbrambena potrošnja američkih saveznika u Europi iznosila je 383 milijarde dolara 2023. godine, dok je potrošnja američkih saveznika u Aziji iznosila 140 milijardi dolara. Europski saveznici čine dva od pet stalnih mjesta u Vijeću sigurnosti UN-a i veći udio u članstvu najvažnijih svjetskih organizacija nego bilo koja druga regija“, navodi se u tekstu.

‘Europa je nezamjenjiva’

Ovdje dolazi do ravnoteže snaga, pojašnjavaju dalje autori, ističući da ono što ove brojke pokazuju je da, upravo zbog rastuće snage Kine, Sjedinjene Države ne mogu priuštiti da izgube Europu, bilo politički ili ekonomski. U hipotetskom scenariju, kada bi Sjedinjene Države izgubile svoje saveznike u Aziji, ali zadržale Europu, zadržale bi kapacitet za konkurenciju s Kinom. Ali obrnuto ne vrijedi. Ako bi Sjedinjene Države ikada izgubile Europu – na primjer, ako bi je Kina uspjela neutralizirati ili ruska pobjeda u Ukrajini natjerala ključne saveznike da potraže pristanak – SAD-ovi saveznici u Aziji ne bi mogli zamijeniti ulogu Europe.

“Drugo, Europa je nezamjenjiva iz geostrateške perspektive. Kao što je rekao bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski, Europa je ‘glavni geopolitički mostobran Amerike na euroazijskom kontinentu’. Njezino centralno geografsko područje čini ga ključnim područjem za rješavanje globalnih problema. Za sve praktične svrhe, Bliski istok je podscena Europe. Iz Europe, Sjedinjene Države mogu projicirati moć prema Ukrajini i protiv Rusije, na Levant u znak podrške Izraelu i na istok u Indijski ocean. Uz sav svoj ogromni značaj, obalni rub istočne Azije ne nudi te prednosti. Uz Europu na svojoj strani, Sjedinjene Države su euroazijska sila; bez Europe, uglavnom je hemisferski moćnik na rubu svijeta“, naglašava tekst.

Treće, nastavlja se, Europa je nezaobilazna po pitanju ugleda. Kao što je bivši američki državni sekretar Henry Kissinger često isticao, moć se ne odnosi samo na materijalne faktore; to je također odraz percepcije koju druge zemlje imaju o moći zemlje i spremnosti da je koriste. Bez obzira na mane, moderna Europa najveće je postignuće vanjske politike SAD-a. Od 1917. do raspada Sovjetskog Saveza 1991., Amerikancima su bila potrebna dva svjetska rata, 14 predsjednika i 38 kongresa da dovedu Europu — izvor najvećih prijetnji sigurnosti SAD-a u 20. stoljeću — do mjesta gdje je danas: kontinent demokracije slobodnog tržišta po uzoru, u velikoj mjeri, na Sjedinjene Države. Uprkos onome što njegovi klevetnici govore, transatlantski Zapad predstavlja najjaču snagu za napredak u modernoj historiji i vrijedi ga očuvati.

SAD ne mogu priuštiti da izgube veliku krizu u Europi – kao što mogu u Aziji ili na Bliskom istoku

Ova historija čini rat u Ukrajini najvećim testom ugleda SAD-a u mnogim decenijama. Obuzdavanje Rusije od vitalnog je značaja za jedinu regiju u koju je Washington uložio najveći dio svojih vanjskopolitičkih napora više od jednog stoljeća. To je ono što Ukrajinu izdvaja od drugih mjesta kojima bi protivnici Sjedinjenih Država mogli prijetiti. To nije još jedan Irak ili Vijetnam, čiji su gubici, koliko god tragični bili, bili periferni u centru američke velike strategije. I saveznicima i protivnicima, Europa je jedinstveni predvodnik američke odlučnosti. Sjedinjene Države sebi jednostavno ne mogu priuštiti da izgube veliku krizu u Europi kao što mogu u Aziji ili na Bliskom istoku. Ukrajinska verzija afganistanskog debakla godinama će odjekivati ​​širom svijeta.

“Četvrto, Europa je Sjedinjenim Državama neophodna u političkom i kulturnom smislu. Istina je da se strategija ne može napraviti na temelju osjećaja. Ali strategija bez veze s stvarima koje ljude tjeraju na pamet vjerojatno neće dugo uspjeti. Bez obzira na domaće demografske pomake, duboke historijske, institucionalne, ekonomske, kulturne i osobne veze koje povezuju dvije strane Atlantika i dalje će utjecati na to kako Amerikanci definiraju svoje interese. Vjerovatnije je da će odbrana Europe potaknuti simpatije javnosti u SAD-u nego bilo koji drugi zamislivi cilj u inostranstvu. Teško je zamisliti da bi rat oko sudbine Tajvana proizveo isti porast američke narodne podrške koju je rat u Ukrajini neprestano proizvodio od februara 2022.“, ističe se u tekstu.

Poenta u svemu ovome nije da bi Sjedinjene Države trebale željeti “izgubiti” Aziju ili Bliski istok, naglašavaju autori. Amerikanci imaju ključne strateške i ekonomske interese u sve tri regije. Umjesto toga, Europa je nezamjenjiva baza Sjedinjenih Država u globalnoj geopolitici. Kao što zna svaki arhitekt koji planira temelje, investitor koji bira temeljni holding ili političar koji se brine za bazu: učinite to kako treba i druge pozitivne stvari mogu se dodati s vremenom. Pogriješite i mogli biste izgubiti sve.

Isto je i u geopolitici. Europa je epicentar međunarodne moći, odlučnosti i afiniteta Sjedinjenih Država. Zajedno s Europom, Washington se može takmičiti s Pekingom bez obzira na razvoj događaja u drugim regijama; bez toga, Sjedinjene Države igraju u nepovoljnom položaju, istjerane iz Euroazije i lišene svojih najjačih geopolitičkih dobara. Gledano u tom svjetlu, prednost je za Sjedinjene Države što je prva velika kriza 21. stoljeća izbila u Europi.

Prvo, daje priliku Sjedinjenim Državama da zauzmu stav i zaustave agresiju sada, prije nego što se proširi na druga mjesta, ističu autori. Europa je regija u kojoj Washington može voditi svoj najjači savez da osujeti svog najslabijeg suparnika velike sile. Ako uspije, europska će sigurnost biti jača nego što je bila tokom posljednje dvije decenije, što će omogućiti Washingtonu da se suoči s rastućom prijetnjom Pekinga u sljedeće dvije decenije. Također, što se više Moskva bude trzala u vlastitom ratu, to će veći pritisak vjerojatno izvršiti na Peking i Teheran da je opskrbe materijalom koji bi inače oni mogli koristiti za sukobe u svojim regijama. Međutim, ako Sjedinjene Države ne uspiju – u nadi da se Europljani mogu sami suprotstaviti Rusiji ili u uvjerenju da Europa nije toliko vrijedna za američke interese kao Azija – tada će Sjedinjene Države vjerovatno doživjeti neuspjeh u svom rivalstvu s Kinom.

Kina – najveća prijetnja u historiji SAD-a, Europa – najveći savez u historiji SAD-a

Drugim riječima, zalaganje za geopolitičku bazu najbolji je način da se osigura da se Sjedinjene Države ne suoče s jednim monumentalnim obračunom u stilu Trećeg svjetskog rata u više regija koji bi gurnuo nacionalnu volju i resurse SAD-a do granice ili preko nje.

Drugo, kriza na istočnoj granici Europe dala je Washingtonu priliku da ponovno probudi svoju odbrambenu industrijsku sposobnost i proizvede ono što je najpotrebnije u ratu: municiju. Odbrambena nabava u mirnodopskim uvjetima ide u prilog uskim birokratskim interesima, razvijajući skupe platforme za oružje umjesto jeftinog streljiva, avione umjesto projektila, tenkove umjesto topničkih granata. Najveći konvencionalni rat u modernoj Europi sada daje Washingtonu priliku da promijeni industrijske napore zemlje, rastuću proizvodnju projektila, municije i komponenti koje su mu potrebne za ratovanje u kontinentalnim europskim i azijskim pomorskim ratnim okruženjima. Od sve vojne pomoći koju je Washington dodijelio Ukrajini, veliki dio je otišao američkoj industriji za održavanje i proširenje proizvodnih linija. Mnoge isporuke oružja Ukrajini potječu iz viška ili zastarjelih zaliha koje se danas procjenjuju po zamjenskoj cijeni – s tim novcem za kupnju najsuvremenijeg oružja za američku vojsku. To bi bilo politički nemoguće postići jednostavnim proricanjem rata s Kinom u nekom trenutku u budućnosti.

“Iz oba razloga, američka strategija trebala bi se usredotočiti na osiguravanje Europe prije usmjeravanja veće pažnje na Aziju. Ovo je srce strategije slijeda glavnih geopolitičkih rivalstava Washingtona. Promatranje ovih istina ne znači da Sjedinjene Države ne bi trebale tjerati europske saveznike da preuzmu mnogo veću odgovornost za vlastitu odbranu—ili da američki funkcioneri ne bi trebali hitno pripremati privredu, vojsku i društvo zemlje na mogućnost borbe u više regija. Niti to umanjuje činjenicu da je vojna situacija Sjedinjenih Država u Indo-Pacifiku strašna. Ali u eri kompromisa, izbor je neophodan. Sjedinjene Države bit će najbolje pozicionirane da se nose s Kinom, najvećom prijetnjom u historiji SAD-a, zajedno s Europom, najvećim savezom u historiji SAD-a, stabilnim i na svojoj strani. Uzrečica američkih stratega u 20. stoljeću – Europa na prvom mjestu, Azija na drugom mjestu – ostaje istinita i u 21. stoljeću”, zaključuju autori.