Kolumnista Guardiana Jonathan Freedland ima svoju tradiciju - u posljednjoj kolumni prije Božića, on pokušava da navede nekoliko razloga za nadu. I ove godine je to planirao učiniti, ali je njegova odlučnost za to je dodatno ojačana razgovorom s čitateljkom koja je prošle sedmice pozvala humanitarni telefon koji su organizovali Guardian i Observer. Naime, ona je postavila jednostavno, ali duboko pitanje: "Kako da živimo u ovom užasnom svijetu?"
Kako piše Freedland, čitateljka je nastavila nabrajati samo neke od stvari koje su je navele da postavi ovo pitanje tako iskreno. Govorila je o neprestanom krvoproliću u Ukrajini, Sudanu i Gazi, te je bila zabrinuta zbog neizbježnog povratka Donalda Trumpa.
A protekla sedmica donijela je još dva događaja koja bi mogla biti dodana na njen popis.
“Saznali smo više o dubinama zla koje je pokazivao svrgnuti Assadov režim, uz otkriće masovnih grobnica u gradu Qutayfah, označenih dugim i dubokim rovovima. Tvrdi se da su dva puta sedmično, od 2012. do 2018., tu dolazila četiri kamiona, svaki s više od 150 tijela, identificiranih samo brojevima urezanim na njihovim prsima ili čelima. To znači da su posmrtni ostaci stotina hiljada Sirijaca, koje je ubio njihov vlastiti vladar, u zemlji Qutayfe. A to je samo jedna od grobnica. Ima ih i drugih. Sve ovo dolazi nakon što su otkriveni dodatni detalji o zatvoru Sednaya, s njegovim mučilištima i tamnicama, gdje je oprema za rezanje drva i metala bila upotrijebljena protiv ljudskog mesa i kostiju”, piše Freedland za Guardian.
Zatim navodi primjer iz svoje vlastite zemlje, Velike Britanije. Naime, ove sedmice je donesena presuda protiv troje ljudi koji su uzrokovali smrt 10-godišnje Sare Sharif, među kojima je bio i njezin vlastiti otac. Detalji njezinih mučenja bili su toliko mučni da će progoniti svakoga tko ih je čuo. Sudac koji je izrekao presudu govorio je o “skoro nezamislivoj” okrutnosti.
“Kada znate ove stvari, kada se ovakvi događaji neprestano događaju, teško je ne postaviti pitanje kakvo je postavila Tammy: “Kako ćemo živjeti?” Ili, da pitanje bude još teže: kako možemo živjeti i ostati puni nade, čak i optimizma, u vezi s budućnošću?”, piše Freedland, te zatim nudi nekoliko “prijedloga”.
“Jedna opcija je isključiti se. Ne mislim potpuno se isključiti od svijeta, iako ponekad tome ima mjesta, već upravljati svojim unosom pesimizma. Profesionalni novinari možda moraju pratiti svaki novi razvoj događaja, ali nema razloga da to čine svi ostali. Ipak, vidim previše ljudi kako besciljno skrolaju ekran ili gledaju vijesti u petlji. Ima mnogo dobrih argumenata za smanjenje konzumacije društvenih mreža, a prekomjerno izlaganje lošim vijestima svakako je jedan od njih”, piše on.
Međutim, on priznaje da je to “samo izbjegavanje problema, a ne suočavanje s njim”, te zaključuje: “čak i ako smanjite unos vijesti, provjeravajući samo jednom dnevno, postoje trenuci kada vas samo pogled na naslove može ispuniti očajem”.
Freedland zatim pita, “kako se nositi s tim?”
“Pronalaženje svjetla u tami ne dolazi samo od sebe”
“Prvo dolazi spoznaja da se pronalaženje svjetla u tami ne događa samo od sebe; morate raditi na tome. Zamislite to kao varijantu optimizma volje: voljni optimizam. To znači činjenje namjernog napora da se borite protiv pesimizma intelekta, koji ima lošu naviku da dođe prvi”, piše on.
Ko primjer navodi pad Bashara al-Assada i “snažan impuls” kod ljudi da se odmah brinu zbog onoga što će doći sljedeće, “posebno zbog mogućnosti da podružnica al-Qaide pretvori Siriju u još jednu represivnu ekstremističku teokratiju”.
“Ali voljni optimizam doveo bi vas prvo do toga da se divite slikama Sirijaca koji napokon oslobađaju svoje voljene iz Assadovih mučilišta, a zatim da prihvatite da barem postoji mogućnost da Sirija prekine sa svojom prošlošću, i modelom većine svojih susjeda, kako bi izgradila stabilno, relativno slobodno društvo. Ne moramo pretvarati da je to vjerojatno, ali barem na trenutak možemo dopustiti mogućnost – i nadu”, piše on.
“Hrabrost koja je potrebna je već tu”
Freedland također predlaže da se, kao dio tog napora prema optimizmu, crpi snaga “od onih koji se usuđuju plivati protiv i najtmurnijih plima”.
“Mislim na novinare izraelskog Haaretz-a, na primjer, koji stalno, unatoč intenzivnom protivljenju, uključujući planirani bojkot od strane izraelske vlade ekstremne desnice, pozivaju svoje sunarodnjake da se suoče s realnošću onoga što njihovi lideri i vojska rade u Gazi. Takvim radom rijetko stječete prijatelje. Ipak, ako Izraelci i Palestinci ikada nađu izlaz iz trenutne tame, to je ta hrabrost koja će biti potrebna. To što takva hrabrost već postoji, ovdje i sada, daje temelj za nadu”, piše on.
“Nisam siguran da bilo što od toga odgovara na Tammyno pitanje. Kako da živimo u ovom užasnom svijetu? Možda tako da prihvatimo da je to jedini svijet koji imamo i da nije uvijek tako strašan – da ponekad, čak prilično često, može biti veoma lijep”, zaključio je na kraju.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!