Pojačanje vojne operacije na Zapadnoj obali kroz svakodnevne racije, masovna hapšenja i sveobuhvatne akcije ne samo da povećava izglede za rat na dva fronta nakon godina izraelskih napora da odvoje okupirane palestinske teritorije od pojasa Gaze, več također implicira da bi sama izraelska vojska mogla pomoći u daljnjem ostvarenju Hamasovog cilja ponovnog povezivanja Gaze sa širom borbom za oslobođenje Palestine, navodi se u analizi koju je objavio Foreign Affairs.
Analizu koju je napisala politička analitičarka Leila Seurat za Foreign Affairs prenosimo u cjelosti:
Među mnogim upečatljivim aspektima Hamasovog napada 7. oktobra na Izrael, jedan koji je relativno malo ispitan je lokacija. Veći dio protekle decenije Pojas Gaze više nije izgledao kao glavno bojno polje za palestinski otpor. Ponavljajući upadi izraelske vojske u Gazu, uključujući gotovo dvomjesečnu operaciju “Protective Edge” 2014. godine – još uvijek najdužu izraelsku ofanzivu do sada, doveli su Hamas u odbrambeni položaj. U međuvremenu, sve sofisticiranija izraelska raketna odbrana učinila je Hamasove raketne napade iz pojasa uglavnom neučinkovitima, a blokada Gaze je odsjekla teritoriju od ostatka svijeta.
Nasuprot tome, Zapadna obala je bila daleko očiglednija arena sukoba. Sa svojim širenjem izraelskih naselja i čestim upadima izraelskih vojnika i doseljenika u palestinska sela, Zapadna obala – zajedno sa svetim mjestima u Jerusalimu – privlačila je stalnu pažnju međunarodnih medija. Za Hamas i druge militantne grupe, ovo je bilo prikladnije mjesto za nacionalistički palestinski oružani otpor. Zaista, izgledalo je da je Izrael to prepoznao: uoči 7. oktobra, izraelske snage su bile zauzete praćenjem Palestinaca na Zapadnoj obali, pod pretpostavkom da Gaza nije predstavljala veliku prijetnju osim povremene raketne vatre.
Međutim, operacija od 7. oktobra radikalno je u suprotnosti sa tim stavom. Da bi pokrenulo svoj smrtonosni napad u zoru, Hamasovo vojno krilo sa sjedištem u Gazi diglo je u zrak granični prijelaz Erez s Izraelom i probilo sigurnosnu barijeru Gaze na brojnim mjestima. Ubivši više od 1.200 Izraelaca i uzevši više od 240 talaca, napadači su jasno očekivali vojni odgovor velikih razmjera protiv Gaze, očekivanje koje je potvrđeno u neviđeno nasilnoj zračnoj i kopnenoj ofanzivi izraelske vojske. Zauzvrat, izraelska kampanja, koja je ubila više od 17.000 Palestinaca i izazvala ogromnu devastaciju na cijeloj teritoriji, već sedmicama dominira pažnjom svjetskih lidera i međunarodnih medija. U suštini, nakon godina odlaska u pozadinu, Gaza je postala srce izraelsko-palestinske konfrontacije.
Obnovljeno centralno mjesto Gaze postavlja važna pitanja o Hamasovom višem rukovodstvu. Ranije se pretpostavljalo da Hamasom uglavnom upravljaju izvan teritorije njegovi lideri koji se nalaze u Amanu, Damasku i Dohi. Ali to shvatanje je odavno zastarjelo. Barem od 2017. godine, kada je Yahya Sinwar preuzeo vodstvo Hamasa u Gazi, Hamas je doživio organizacijski pomak prema samoj Gazi. Pored toga što je teritoriju učinio autonomnijom od Hamasovih vanjskih vođa, Sinwar je predsjedavao strateškom obnovom Hamasa kao borbene snage u Gazi. Posebno je imao za cilj poduzimanje ofanzivnih akcija protiv Izraela i povezivanje Gaze s većom palestinskom borbom. U isto vrijeme, prilagodio je strategije pokreta kako bi objasnio razvoj događaja na Zapadnoj obali i Jerusalemu, uključujući rastuće tenzije oko džamije al Aksa. Paradoksalno, umjesto izolacije Gaze, izraelska blokada je zapravo pomogla da se teritorija vrati u centar svjetske pažnje.
Put iz Damaska
Kao politička i vojna organizacija, Hamas ima četiri centra moći: Gazu; Zapadnu obalu; Izraelske zatvore u kojima su mnoge visoke ličnosti Hamasa; i “vanjsko” vodstvo. Od ova četra centra, vanjsko vodstvo, koje vodi Hamasov politički biro, općenito je imalo moć nad politikom. Godine 1989, tokom prve intifade, Izrael se obračunao s Hamasom, prisiljavajući vođe pokreta da pobjegnu u Jordan, Liban i Siriju. Oko 2000. Damask je postao glavni štab Hamasa.
Sa svojih pozicija u inostranstvu, ovi lideri su zadržali kontrolu nad vojnim krilom pokreta u Gazi, poznatim kao Qasam Brigade. Oni su također vodili diplomatiju sa stranim liderima i dobili podršku od niza stranih donatora, uključujući dobrotvorna udruženja, privatne donatore i, nakon početka mirovnog procesa u Madridu i Oslu, Iran. Tokom ovih godina, vanjski lideri su bili dominantni; neki od njih, poput Khaleda Meshala, predsjednika političkog biroa Hamasa, odrasli su u egzilu. Iz Amana, a kasnije i iz Damaska, Meshal i drugi lideri su odlučivali o ratu i miru, a brigade Qasam na palestinskim teritorijama morale su djelovati u skladu s tim, čak i kada se izdaleka nisu slagale s ovim naredbama.
Ali primat Hamasovih vanjskih lidera postepeno je doveden u pitanje nakon što je Izrael 2004. godine u Gazi ubio šeika Jasina, duhovnog poglavara pokreta. Nekoliko faktora omogućilo je organizaciji u Gazi da stekne veći utjecaj. Jedna je bila pobjeda Hamasa na izborima 2006. i njegovo formiranje vlade, prije i nakon što je preuzeo kontrolu nad pojasom u junu 2007. Nakon što je Izrael pojačao svoju blokadu, čelnici Gaze uspjeli su ostvariti prihod kroz trgovinu putem svoje tajne mreže tunelima, čime je organizacija u Gazi manje ovisila o ekonomskoj podršci dijaspore.
Arapsko proljeće općenito i sirijski ustanak posebno su ubrzali pomak prema Gazi. Na početku sirijskog građanskog rata, Hamasovi čelnici sa sjedištem u Damasku pokušali su posredovati između sirijskog režima i sunitskih pobunjenika. Ali oni su odbili iranske pozive da pokažu bezuslovnu podršku sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu, te su u februaru 2012. konačno odlučili da napuste zemlju. Zamjenik predsjednika Moussa Abu Marzouk nastanio se u Kairu; Meshal je otišao u Dohu, gdje je oštro kritikovao Iran i Hezbollah, koji je sada pomagao Assadov režim. Kao odgovor, Iran je suspendovao finansijsku podršku Hamasu u dvije faze: u ljeto 2012. i u maju 2013., kada su se brigade Qasam borile protiv snaga sirijskog režima i Hezbollaha u bici kod Qusayra. Iran je prepolovio svoju ekonomsku pomoć Hamasu, sa 150 miliona dolara na manje od 75 miliona dolara godišnje.
Ove tenzije, u kombinaciji s raspršivanjem vođa, oslabile su vanjsku organizaciju Hamasa. “Odlazak iz Sirije je mnogo pomogao rukovodstvu Gaze”, priznao je Ghazi Hamad, viši član Hamasa kada u intervjuu u Gazi u maju 2013. godine.
“Ne kažem da je Gaza pretekla lidere van Gaze, ali sada postoji veća ravnoteža između to dvoje”, rekao je on.
Primjetno je da je, uprkos raskida u Siriji, rukovodstvo Gaze uspjelo održati jake veze s Iranom. To se posebno odnosilo na starije pripadnike brigada Qasam, kao što je Marwan Issa, zamjenik komandanta Hamasovog vojnog krila u Gazi, koji je putovao u Teheran kad god je to bilo moguće.
Rastuća autonomija Hamasove vojne organizacije bila je jasna i u slučaju Gilada Shalita, izraelskog vojnika koji je otet i odveden u Gazu 2006. Ahmed al-Jabari, vođa brigada Qasam, je naredio Shalitovo hvatanje i, zajedno s Hamadom, pregovarao je o sporazumu o kojem se mnogo raspravljalo iz 2011. za Shalitovo oslobađanje. Prema sporazumu, izraelski vojnik je pušten u zamjenu za 1.027 palestinskih zatvorenika koji se drže u izraelskim zatvorima, a mnogi Palestinci su to vidjeli kao veliku pobjedu Hamasa u Gazi. Izrael je ubio Jabarija godinu dana kasnije, otvarajući novu vojnu ofanzivu na pojas Gaze poznatu kao operacija “Stub odbrane”.
U međuvremenu, izraelske vojne operacije u Gazi koje se ponavljaju imale su svoju ulogu u jačanju utjecaja brigada Qasam. Na linijama fronta u Gazi, ovi borci bi mogli preuzeti centralnu ulogu u borbi protiv Izraela za razliku od vanjskog vodstva, koje je sve više marginalizirano. Kao priznanje rastuće važnosti brigada, 2013. tri njena člana pridružila su se političkom birou Hamasa, dajući oružanom krilu novu i direktnu ulogu u političkom donošenju odluka.
Kako se blokada nastavila, Gaza je također dobila na značaju kao simbolična teritorija i mjesto žrtvovanja, što su Hamasovi politički lideri morali priznati kako bi ojačali svoj legitimitet. Na primjer, 2012. godine, u znak sjećanja na 25. godišnjicu Hamasa, Meshal, koji je tada bio kandidat za reizbor za predsjednika političkog biroa, prvi put je ušao u Gazu, održavši govor u kojem je evocirao krv mučenika i žrtvu majki “vječne” Gaze. “Kažem da se vraćam ovamo u Gazu, čak i ako je to zapravo prvi put da sam ovdje, jer je Gaza oduvijek bila u mom srcu”, rekao je on.
No, u godinama nakon 2017. Gaza je sve više postajala centralna za Hamasovo više vodstvo. Te godine, Meshala je na mjestu predsjednika političkog biroa naslijedio Ismail Haniyeh, koji je prethodno bio šef Hamasa u Gazi. Ovaj potez otvorio je put unapređenju odnosa između Hamasa i Iranaca, koji su sada imali direktan kontakt sa sagovornicima u Gazi. Iz brojnih razloga, uključujući poteškoće prilikom putovanja u Gazu i iz nje, što je ovisilo o egipatskoj dobroj volji, Haniyeh se na kraju preselio u Dohu u decembru 2019. Ali Haniyehov odlazak također je signalizirao dolazak Sinwara na vlast u Gazi, bivšeg Hamasovog komandanta koji je počeo da se bori Haniyehom za uticaj.
Ponovno naoružavanje otpora
Sinwar je bio ključna figura u uspostavljanju Hamasovog vojnog krila 1980-ih. Zatim je proveo 22 godine u izraelskim zatvorima, gdje je pomogao u izgradnji vodstva Hamasa; pušten je na slobodu u oktobru 2011. u sklopu sporazuma za Shalita. Sinwar je imao proaktivnu viziju palestinske oružane borbe: za njega su samo ofanzivna sila i potvrda moći mogli utrti put pravednijim pregovorima s Izraelom. Nakon što je postao Hamasov moćnik u Gazi, počeo je da provodi ovu viziju u praksi. Stoga je pokušao iskoristiti Hamasovu kontrolu nad pojasom kako bi izvukao daljnje ustupke od Izraela, i nastavio je širiti brigade Qasam, za koje analitičari procjenjuju da su porasle sa manje od 10.000 boraca u prvoj deceniji ovog stoljeća na nekih 30.000 ili više.
U Hamasovim političkim redovima, jedino je Ahmed Yousef, bivši Haniyehov savjetnik, zvanično izrazio rezerve u pogledu Sinwarovog imenovanja. Yousef je bio zabrinut da se previše ovlasti donošenja odluka prebacuje na palestinske teritorije i smatra da bi vanjsko vodstvo trebalo i dalje imati prednost. Također je bio zabrinut da bi Sinwarove bliske veze s oružanim krilom pokreta mogle djelovati protiv Hamasa. Prema Yousefovim riječima, to bi Izraelcima moglo dati još jedan izgovor za tretiranje Gaze kao jednostavnog tla za terorizam.
Međutim, Sinwar je ubrzo dokazao da može postići rezultate. 2018. i 2019. uspio je postići relativno ublažavanje izraelske blokade orkestrirajući proteste Marša povratka na barijerama Gaze s Izraelom. Hamas je brzo iskoristio ove nedjeljne proteste, koji su privukli desetine hiljada stanovnika Gaze na granicu da protestuju protiv blokade, da ispaljuju rakete i zapaljive balone prema Izraelu. Kao odgovor na ovu strategiju pritiska, Izrael je na kraju sklopio niz sporazuma kako bi omogućio ograničeno otvaranje nekoliko graničnih prijelaza, kao i povećana katarska sredstva koja se isporučuju u Gazu za plaćanje državnih službenika. Ipak, mnogi Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali ostali su skeptični prema Hamasu, optužujući ga da koristi proteste da odvrati pažnju od sve veće kritike njegove vladavine i da koristi silu samo da brani svoje interese u Gazi.
Sinwar je 2021. iskoristio priliku da se pozabavi problemom kredibiliteta Hamasa. U to vrijeme, Izrael je pokrenuo nasilnu akciju protiv Palestinaca koji su protestirali protiv izraelskih deložacija palestinskih stanovnika iz njihovih domova u četvrti Sheikh Jarrah u istočnom Jerusalemu. Dana 20. maja, nakon postavljanja ultimatuma, brigade Qasam ispalile su hiljade raketa na Ašdod, Aškelon, Jerusalim i Tel Aviv. Spontano su arapski Izraelci u mnogim izraelskim gradovima stali u znak solidarnosti s Palestincima u Jerusalimu, omogućivši Hamasu da se ponovo poveže s Palestincima izvan Gaze i predstavi se kao zaštitnik svetog grada. Od tada, ime Abu Ubaide, glasnogovornika Qasamovih brigada, skandiralo se kad god Palestinci protestuju u Jerusalemu ili na Zapadnoj obali.
Značajno je da je sve veći domet vodstva Gaze prema Palestincima izvan Gaze došao ubrzo nakon što su Bahrein, Maroko i Ujedinjeni Arapski Emirati normalizirali odnose s Izraelom. Ulaskom u ove sporazume uz posredovanje SAD-a – poznate kao Abrahamov sporazum – ove arapske zemlje jasno su stavile do znanja da su spremne poduzeti takav historijski korak uprkos izgledima za direktnu izraelsku aneksiju Zapadne obale. Za Palestince je to u velikoj većini smatrano izdajom. Dakle, u trenutku kada su arapske zemlje signalizirale da više neće braniti Palestince, Hamas u Gazi stao je u odbranu Zapadne obale i Jerusalema.
Od 2021., Hamas je također istakao da djeluje u znaku solidarnosti s Palestincima protiv rastućih izraelskih prijetnji džamiji al Aksa u Jerusalemu, nacionalnom simbolu Palestinaca. Gledano u ovom kontekstu, Hamasova operacija 7. oktobra – koju naziva “Poplava al Akse” – dio je iste logike upotrebe ofanzivne sile za odbranu palestinskih teritorija u cjelini. Naime, čini se da je odluka o napadu došla unutar Hamasove organizacije u Gazi i nije uključivala vanjsko vodstvo pokreta.
Pričanje drugačije priče
Otkako je počeo izraelski rat, Hamas je također implementirao usklađenu medijsku strategiju kako bi naglasio centralnu ulogu Gaze u palestinskoj borbi. Najvažnija je bila sposobnost grupe da komunicira sa vanjskim svijetom tokom borbi. Uprkos zamračenju interneta u Gazi, intenzivnom izraelskom bombardovanju i uništavanju telekomunikacijske infrastrukture širom teritorije, Hamas je nastavio da emituje informacije sa bojnog polja, pružajući kontinuirani kontranarativ zvaničnim izraelskim izvještajima o ratu. Objavljujući gotovo svakodnevne video zapise uništavanja izraelskih tenkova i osporavajuće tvrdnje o bolnicama koje se koriste kao živi štit, brigade Qasam i Hamasova organizacija Gazan općenito su suprotstavili izraelskim tvrdnjama i zadržali određeni utjecaj na izvještavanje o ratu u međunarodnim medijima.
Čini se da Hamasovi vanjski lideri u Dohi nisu uključeni u ovu informativnu kampanju, koja je diktirana i usmjerena iz Gaze. Za razliku od Hamasovih komunikacija tokom operacije “Cast Lead”, izraelske ofanzive na Gazu 2008. i 2009. godine, više nije predsjednik političkog biroa Hamasa taj koji komentira odvijanje događaja sa vanjske lokacije, već vojni vođa – Abu Ubaida – koji je na terenu u samoj Gazi. Zaista, postaje sve jasnije da Sinwar i ostatak vodstva Hamasa u Gazi preziru članove pokreta u Dohi, koji žive u udobnom i luksuznom udaljenom od sukoba.
Predstavnici Hamasa u Libanu, s druge strane, imali su značajnu ulogu u aktuelnom informacionom ratu. Osama Hamdan, bivši šef Hamasovog odjela za vanjske odnose i jedna od najistaknutijih ličnosti u političkom birou, održavao je redovne konferencije za novinare u Bejrutu osporavajući izraelske narative o ratu. Za razliku od drugih Hamasovih ličnosti, koje su strahovale da je Sinwar bio previše blizak brigadama Qasam, Hamdan smatra da je približavanje Hamasovih civilnih i vojnih krila savršeno prirodno. On također dijeli Sinwarov stav da samo upotreba sile može pomoći palestinskoj stvari.
U svojim izjavama, Hamdan je nastojao prikazati rat ne kao Hamasovu bitku, već kao opću borbu za oslobođenje Palestine, i pozivao je ostatak svijeta da podrži Palestince protiv onoga što on naziva “američko-cionističkim imperijalističkim projektom”. Prema njegovim riječima, napad od 7. oktobra donio je nekoliko dobitaka za Palestince: oslobađanje Palestinaca zatočenih u Izraelu, uvlačenje izraelske vojske u tešku situaciju na terenu i prisiljavanje na evakuaciju izraelskog stanovništva iz sjevernih gradova koji graniče s Libanom i u mjestima oko Gaze. Hamdan tvrdi da su rastuće poteškoće izraelske vojske u njenoj kopnenoj kampanji u Gazi natjerale Izrael da zaustavi borbe i oslobodi palestinske zarobljenike u zamjenu za neke od izraelskih talaca. Hamdan također tvrdi da je Izrael odlučio da nastavi svoju vojnu operaciju 24. novembra jer nije uspio da ostvari svoje ciljeve tokom prve faze borbi.
Narativ Hamasa nije ostao neosporavan u zvaničnim arapskim medijima, posebno u Saudijskoj Arabiji, koja je tradicionalno bila neprijateljski raspoložena prema pokretu. Ali izjave Abu Ubaide i Hamdana imale su značajan utjecaj kako u širem palestinskom svijetu, tako i među arapskim stanovništvom u susjednim zemljama, od kojih su neke možda više naklonjene Hamasu nego prije rata. Pokrećući svoju operaciju, Hamas je pokazao da Izrael nije nepobjediv, za razliku od PLO-a, za koji mnogi Palestinci smatraju da je učinio malo za unaprijeđenje njihovog cilja. Koliko god bili veliki troškovi za Gazu, Hamasov napad je učinio projekt oslobođenja konkretnim za Palestince; i provocirajući Izrael da pokrene svoju razornu invaziju i masovno ubijanje civila, on je također skrenuo izvanrednu pažnju širom svijeta na brutalnost izraelske okupacije i izraelsku kontrolu nad palestinskim teritorijama. Ovi ishodi će vjerovatno imati duboke posljedice po budućnost sukoba.
Šta će biti dan poslije?
U sedmicama otkako je Hamas započeo svoj napad, velika međunarodna pažnja bila je usmjerena na masakr izraelskih civila bez presedana. Daleko manje zapaženo je ono što je napad otkrio o strateškim promjenama unutar samog Hamasa. Primoravajući Izrael da pokrene veliki rat u Gazi, operacija od 7. oktobra poništila je preovlađujuće shvaćanje Gaze kao teritorije koja je oslobođena od izraelske okupacije i čiji status quo kao izolirane enklave može biti održan na neodređeno vrijeme. Koliko god bila velika cijena za same stanovnike Gaze, za Hamas je rat već postigao ciljeve pozicioniranja Gaze kao ključnog dijela palestinske oslobodilačke borbe i dovođenja te borbe u centar međunarodne pažnje.
Zauzvrat, za Palestince, rat je ponovo povezao Gazu sa nekim od centralnih trauma njihovog historijskog iskustva. Izrael je predstavio prisilno raseljavanje stanovništva Gaze na južni kraj obalnog pojasa, kao i planove koji se razmatraju unutar Netanyahuove administracije da se stanovnici Gaze presele u Sinajsku pustinju, kao hitnu humanitarnu mjeru – te su preoblikovali situaciju u Gazi u smislu duge historija protjerivanja Palestinaca koja se odvijala od 1948. Ovi trenutni napori za raseljavanje ili uklanjanje stanovnika Gaze su još značajniji jer većina onih koji su bili prisiljeni na preseljenje dolazi iz porodica koje su već bile izbjeglice iz krize 1948. godine. Za mnoge od njih – uključujući stotine hiljada koji su odbili da napuste sjeverni dio pojasa – situacija je da se ponavljaju ovi raniji nemiri. Kako oni to vide, jedini način da se izbjegne rizik od druge nakbe (ili “katastrofe”) je da ostane u Gazi, bez obzira koliki je obim razaranja.
S obzirom da je Gaza ponovo pod intenzivnim granatiranjem nakon propasti sedmodnevnog prekida vatre, Izrael i Sjedinjene Države raspravljaju o različitim scenarijima za “dan poslije”. Iako se dvije zemlje ne slažu oko mnogih pitanja, uključujući mogućnost vlade lidera Palestinske uprave Mahmouda Abbasa, što Izrael odbacuje, obje zemlje su nepokolebljive u pogledu potpunog iskorenjivanja Hamasa. Ali sam ovaj cilj može biti zasnovan na razumijevanju organizacije koja ne uzima u obzir njenu trenutnu stvarnost. Do sada, uprkos petosedmičnom napadu jedne od najmoćnijih vojski na svijetu – one u kojoj je ogromna većina stanovnika Gaze bila prisiljena napustiti svoje domove, a više od 17.000 ih je ubijeno – pokazuje se da nema znakova da je Hamas iskorijenjen. Ne samo da je uspio da se održi; također je potvrdio svoju autonomiju od vanjskog rukovodstva organizacije, kao i njenih arapskih saveznika i Irana, koji nije bio upozoren na napad. Sposobnost organizacije iz Gaze da i sada ostane snaga, s visoko strukturiranim vodstvom, medijskim prisustvom i mrežom podrške, dovodi u ozbiljno pitanje sve trenutne debate oko budućeg upravljanja pojasom Gaze.
Za sada, kako njegove snage nisu uspjele ispuniti svoje ciljeve u Gazi, Izrael je pojačao vojne operacije na Zapadnoj obali kroz svakodnevne racije, masovna hapšenja i sveobuhvatne akcije. Ne samo da ovo povećava izglede za rat na dva fronta nakon godina izraelskih napora da odvoje okupirane palestinske teritorije od pojasa Gaze. Također sugerira da bi sama izraelska vojska mogla pomoći u daljnjem ostvarenju Hamasovog cilja ponovnog povezivanja Gaze sa širom borbom za oslobođenje Palestine.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!