Libijska rijeka od 4.000 km cijevi trebala je davati 6,5 miliona kubika vode dnevno

Voda u tim cijevima ne dolazi iz rijeke ni iz mora. Crpi se iz pješčara duboko ispod pustinje na jugu Libije, gdje je, prema Enciklopediji Britannici, bila zarobljena još prije kraja posljednjeg ledenog doba. Starost te vode Britannica procjenjuje na raspon od 10.000 do čak milion godina, pa je geolozi zovu fosilnom vodom: ono što se ispumpa, kiša u pustinji ne nadoknađuje.

Taj podzemni rezervoar je Nubijski pješčarski vodonosnik. Prostire se na oko dva miliona kvadratnih kilometara ispod Libije, Egipta, Čada i Sudana, navodi Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), koja je pomogla da te četiri države 2013. potpišu sporazum o zajedničkom upravljanju njime.

Kako je nafta otkrila vodu ispod pustinje

Vodu su pedesetih godina prošlog stoljeća slučajno pronašle naftne kompanije koje su bušile kod oaze Kufra. Prvi plan bio je da se poljoprivreda razvije u samoj pustinji, ali je početkom osamdesetih, za vrijeme Muamera Gadafija, odlučeno da se voda cjevovodima vodi na sjever, gdje živi većina stanovništva.

Ugovor za prvu fazu potpisan je 1983. Cijevi u njoj imaju četiri metra u prečniku, svaki komad je dug sedam metara i ukopan u rov dubok sedam metara. Samo u prvoj fazi, prema Britannici, položeno je oko 250.000 takvih komada. Voda se crpi iz stotina bunara na poljima Tazerbo i Sarir, s dubine od oko 500 metara.

Prva faza završena je 1991. u Bengaziju, a druga je 1996. počela snabdijevati Tripoli pitkom vodom. Prvi krak projektovan je za dva miliona kubnih metara dnevno, drugi za 2,5 miliona. Cijeli sistem, sa svim planiranim fazama, trebao bi dati oko 6,5 miliona kubika dnevno. Oko 70 posto kapaciteta namijenjeno je poljoprivredi.

Koliko vode sistem daje danas

Do pune projektovane količine sistem nikad nije stigao. Treća i četvrta faza i dalje nisu dovršene, a analiza Instituta za Bliski istok (MEI) iz 2022. navodi da je cijeli sistem 2017. davao oko 2,5 miliona kubika dnevno.

Uprava Velike vještačke rijeke u julu 2026. objavila je da je istočni sistem Sarir–Sirt–Tazerbo–Bengazi prvi put od 2011. proizveo milion kubnih metara vode, prenio je Libya Herald. Istovremeno su povećani dotoci u završne rezervoare Omar Al-Mukhtar i Al-Qardabiya.

Nestanci struje gase cijela polja bunara

Bunari i pumpe rade na struju, a libijska mreža je ovog ljeta više puta pala. Već 14. jula kvar na trafostanici Zapadni Sarir ugasio je 92 bunara na polju Sarir, ukupnog kapaciteta 611.000 kubika dnevno. Uprava je saopćila da je s državnom elektroprivredom (GECOL) radila na što bržem popravku.

Sredinom augusta nestanak struje pogodio je zapad, centar i jug zemlje, drugi put u 24 sata, javila je malezijska agencija Bernama. Uprava rijeke tada je upozorila da su stali bunari i pumpne stanice i da će velikim gradovima stizati manje vode.

Rat, sabotaže i stare cijevi

Sistem je trpio i u ratu. U junu 2020. uprava je saopćila da je na poljima bunara sabotirano ili opljačkano ukupno 130 bunara, a gubitak je procijenila na oko 460.000 kubika dnevno, što je, prema njihovim riječima, dovoljno za cijeli Tripoli.

Ured UNDP-a u Libiji 2022. naveo je da stara infrastruktura i vandalizam opterećuju sistem, te da se s upravom razgovaralo o obnovi rezervoara u Adždabiji i solarnim elektranama koje bi pumpe učinile manje ovisnim o mreži.

Libijski portal Libya Observer još 2018. pisao je da ovaj sistem snabdijeva oko 60 posto stanovništva zemlje. Zato svaki kvar na trafostanici usred pustinje znači manje vode iz slavina u Tripoliju i Bengaziju. A voda koja se crpi ne vraća se: Nubijski vodonosnik puni se toliko sporo da je IAEA opisuje kao neobnovljiv izvor, pa je svaki kubik iz te podzemne zalihe potrošen zauvijek.