Prva dama Ukrajine Olena Zelenska dala je ekskluzivni intervju za CNN, gdje, između ostalog, upozorava da od ruskih snaga niko u Ukrajini nije siguran, pa ni djeca i žene. Govorila je i o tome kako kroz ovaj period prolazi njena porodica, o tome šta ona poduzima na ublažavanju patnji svojih sunarodnjaka, a samim time i o "ženskom licu otpora" u Ukrajini.

Kada su ruske snage izvršile invaziju na njihovu domovinu, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenskyy i prva dama Olena Zelenska odbili su pobjeći ili se predati, umjesto toga izabrali su, kao i većina njihovih sugrađana i sugrađanki, za otpor agresiji.

Dok je fokus predsjednika bio na vojnom odgovoru ruskim snagama, prva se dama fokusirala na humanitarna i pitanja djece. Radila je da bi podgila globalnu svjesnost o patnji običnih Ukrajinaca zbog rata.

CNN-ova Christiane Amanpour razgovarala je sa Zelenskom putem e-maila. Njeni su odgovori prevedeni sa Ukrajinskog.

CNN: Gospođo prva damo, s obzirom na sve što se dešava, kako se držite Vaša porodica i Vi?

Kao da hodamo po užetu. Ako počnete razmišljati kako to radite, gubite vrijeme i balans. Stoga, da bi izdržali, morate ići naprijed i raditi ono što morate. Na isti način, koliko mi je poznato, se drže i Ukrajinci.

Mnogi koji su pobjegli sa samih bojnih polja, koji su vidjeli smrt, kažu da je glavni lijek nakon tog iskustva da djelujete, uradite nešto da biste bili od pomoći nekome. Lično me drži činjenica što pokušavam zaštiti i podržati druge. Odgovornost disciplinuje.

CNN: Kada ste postali prva dama, obećali ste da ćete djecu učiniti fokusom svog rada. Koliko je bilo razorno vidjeti ukrajinsku djecu, uključujući i Vašu, kako pate u ratnoj zoni?

Tako je i bilo: Djeca i njihove potrebe bili su jedno od glavnih područja mog rada, zajedno sa uvođenjem jednakih prava za sve Ukrajince. Prije rata pokrenuli smo reformu školske ishrane, pripremajući se za nju nekoliko godina, da bude ukusna i zdrava u isto vrijeme, da djeca manje obolijevaju.

Kako se sada osjećam, pitate se? Osjećam da smo bačeni godinama i decenijama unazad.

Sada ne govorimo o zdravoj hrani, ne govorimo o hrani uopšte. Radi se o opstanku naše djece! Više ne diskutujemo, kao ranije, o tome koja je najbolja oprema za škole, već je pitanje obrazovanje za milione djece.

Ne možemo govoriti o zdravom načinu života za djecu– cilj broj jedan je da se [njih] uopće spasi.

Polovina naše djece je bila prisiljena otići u inostranstvo; hiljade je fizički i psihički povrijeđeno. 23. februara [dan prije nego je Rusija napala Ukrajinu], bili su obični evropski studenti sa rasporedom i planovima za praznike.

Zamislite da ste izgradili i renovirali kuću i samo stavili cvijeće na prozorsku dasku; a sada je uništeno, a na ruševinama morate zapaliti vatru da biste se zagrijali. To je ono što se dogodilo politici naše djece i svakoj porodici općenito.

CNN: Kažite nam nešto o poslu kojeg ste obavljali glede podrške ukrajinskim ženama i djeci izbjeglicama? Šta još svijet može učiniti da pomogne na ovom planu?

Sada radim u nekoliko pravaca. Ljeti smo uspjeli napraviti samit prvih dama i gospode svijeta, a sada su moje kolege pravi saveznici u tome.

Prvo, evakuiramo naše najugroženije, djecu oboljelu od raka, one sa invaliditetom i siročad, u zemlje koje pristaju da ih prihvate na liječenje i rehabilitaciju. Glavna ruta prolazi kroz Poljsku, a odatle u druge evropske zemlje.

Drugo, uvozimo inkubatore u Ukrajinu za podršku novorođenčadi u gradovima koje bombarduju Rusi. U mnogim bolnicama nestaje struje, a životi djece su u opasnosti. Stoga su nam potrebni uređaji koji spašavaju živote bez prekida. Već su isporučena dva takva uređaja, a planirana je isporuka još osam inkubatora.

Treće, ubrzavamo adaptaciju izbjeglica, djece i njihovih majki, na novu lokaciju, jer sama humanitarna pomoć nije dovoljna: Djeci je potrebna ubrzana socijalizacija i škola na novom mjestu. To se posebno odnosi na hiljade djece sa autizmom koja su se našla u inostranstvu. Sada radimo na tome da im olakšamo pristup nastavi, inače će njihov razvoj jednostavno stati.

Zajedno sa ambasadama koordiniramo događaje podrške Ukrajini, na nekoliko međunarodnih koncerata je već prikupljen novac za humanitarnu pomoć za Ukrajince.

CNN:Jeste li uspjeli vidjeti svog supruga od početka sukoba?

Volodimir i njegov tim zapravo žive u predsjedničkom uredu. Zbog opasnosti, mojoj djeci i meni je zabranjen boravak. Dakle, više od mjesec dana komuniciramo samo telefonom.

CNN: Cijeli svijet je inspirisan ratnim vodstvom Vašeg muža u Ukrajini. Udali ste se za njega 2003. godine i poznajete ga otkako ste oboje bili na fakultetu. Jeste li oduvijek znali da ima ovo u sebi?

Oduvijek sam znala da mi je bio i da će biti pouzdan oslonac. Tada je postao divan otac i podrška našoj porodici. I sada je pokazao iste osobine.

Nije se promijenio. Samo što je više ljudi to vidjelo mojim očima.

CNN: Imate 17-godišnju kćer Sashu i 9-godišnjeg sina Kyryla. Kako ste im objasnili rat? Da li ostaju kod Vas?

Na sreću, djeca su sa mnom. Kako i rekoh, kada imate o kome da se brinete, to je veoma disciplinovano. Inače, to se odnosi i na samu djecu, ona su za to vrijeme dramatično porasla i osjećaju se odgovornim jedni prema drugima i onima oko sebe.

Ništa posebno nije trebalo objašnjavati. Jednostavno pričamo o svemu što se dešava. Kada gledam intervjue djece iz Buče ili slušam priče mojih prijatelja o njihovoj djeci, shvatam da djeca sve razumiju koliko i odrasli. Oni gledaju na suštinu. Kao što je jedno malo dijete reklo: ” Zašto su Rusi tako zli prema nama? Očigledno su ih tukli kod kuće?”

CNN: Navodno ste druga najveća meta ruskih snaga, nakon Vašeg supruga. Kako zadržati svoju odlučnost pred takvom opasnošću? Šta Vas je navelo da ostanete u Ukrajini?

Iz nekog razloga stalno mi se postavlja ovo pitanje. Ali ako bolje pogledate, postaje jasno da je svaki Ukrajinac meta Rusa: Svaka žena, svako dijete.

Oni koji su neki dan poginuli od ruskog projektila, dok su pokušavali da se evakuišu iz Kramatorska, nisu bili članovi predsjedničke porodice, bili su samo Ukrajinci. Dakle, meta broj jedan za neprijatelja smo svi mi.

CNN: Vaš muž je direktno razgovarao sa ruskim narodom na ruskom, ali, očigledno je da je teško doći do njih. S obzirom na zločine koji su počinjeni nad Vašim narodom, imate li poruku, posebno za ruske majke i supruge, za koju mislite da bi trebali da je čuju upravo sada?

Nivo ruske propagande se često poredi sa Gebelsovom propagandom tokom Drugog svjetskog rata. Ali, po mom mišljenju, to i prevazilazi, jer u Drugom svjetskom ratu nije bilo interneta i pristupa informacijama, kao što je sada.

Sada svi mogu vidjeti ratne zločine, na primjer, one koje su počinili Rusi u Buči, gdje su tijela civila vezanih ruku jednostavno ležala na ulicama.

Ali problem je što Rusi ne žele da vide ono što vidi cijeli svijet, [kako bi] se osjećali ugodnije. Uostalom, lakše je reći: „Sve je lažno“ i otići popiti kafu nego pročitati priču o određenoj osobi koja je umrla, pogledati njenu rodbinu i prijatelje koji tuguju.

Na primjer, pročitajte priču o jednoj od žrtava [u] Buči, ženi po imenu Tatjana, koju je upucao ruski metak, i njenom mužu, koji je tražio od osvajača da odnese tijelo, ali je pretučen i vezan.

Kako natjerati Ruse da ovo vide? Sve sam sklonija da mislim da, nažalost, nikako, oni su slijepi u vjerovanju. Ne žele da čuju i vide. Neću im se više obraćati.

Za Ukrajinu danas je najvažnije da nas cijeli drugi svijet čuje i vidi, a važno je da naš rat ne postane „uobičajen“, kako naše žrtve ne bi postale statistika. Zato sa ljudima komuniciram preko stranih medija.

Ne navikavajte se na našu tugu!

“Nismo postali uplašena gomila kako se neprijatelj nadao – postali smo organizovana zajednica”

CNN: Koristili ste svoje naloge na društvenim mrežama kao platformu za odavanje počasti ukrajinskim vojnicima i ukrajinskom otporu. Koliko ste ponosni na svoju zemlju, posebno na ono što ste nazvali “ženskim licem” ukrajinskog otpora?

Već prvog dana rata postalo je jasno da nema panike. Da, Ukrajinci nisu vjerovali u rat, mi smo vjerovali u civilizirani dijalog. Ali kada je došlo do napada, mi nismo postali “uplašena gomila”, kako se neprijatelj nadao. Ne. Postali smo organizovana zajednica.

Najednom su nestale političke i druge kontroverze koje postoje u svakom društvu. Svi su se okupili da zaštite svoj dom.

Vidim primjere svaki dan i nikad se ne umorim pisati o tome. Da, Ukrajinci su nevjerovatni.

I zaista, mnogo pišem o našim ženama, jer njihovo učešće je svuda, one su u oružanim snagama i odbrambenim snagama, većina njih su medicinari. One su te koje djecu i porodice odvode na sigurno. Na primjer, samo one mogu ići u inostranstvo. Dakle, na neki način njihova je uloga čak i raznovrsnija od uloge muškaraca; Ovo je više od jednakosti!

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad