U Rusiji se sve češće dešava da protivnici rata bivaju prijavljeni policiji. DW je razgovarao s Rusima koje su izdali rođaci, prijatelji, kolege i susjedi.

“Puno ljudi je trenutno poludjelo”

Kirill, 32, IT-sistemski analitiča iz Moskve

Kad je krenula “specijalna operacija”, bio sam užasnut i širio sam razne postove protiv rata u Ukrajini. Jedan od mojih rođaka, koji je zaljubljen u Vladimira Putina, brzo je odgovorio. Putinov portret čak visi u njegovoj kući – baš kao u školama i državnim institucijama. Bombardovao me spamovima: raznim propagandnim video snimcima na WhatsAppu, bilo je to jednostavno nepodnošljivo. Prvo sam to ignorirao, onda sam mu proturječio i na kraju sam sve to gurnuo u arhivu.

Jednog dana policija mi je pokucala na vrata. Rekla je da ima pritužbe na mene i da trebam poći s njima. U policijskoj stanici su mi pokazani screenshotovi s mog Instagram računa, kao i moje prepiske s pomenutim rođakom. Tada su policajci upitali: “Je li to vaš rođak?” Rekao sam: „Da.”

Tokom razgovora saznao sam da to nije prvi put da se rodbina žali na ljude koji se protive ratu. Policajci su priznali da su se i sami bojali da budu poslani u Ukrajinu. Na koncu su me ponovno pustili. No sada svoje objave na društvenim mrežama stavljam vidljivim samo prijateljima. Od tada mi je to sve nekako jezivo.

Nisam se toliko uzrujao zbog optužbe, nego više zbog činjenice da ljudi uopće nisu spremni prihvatiti vaše mišljenje, pa će čak učiniti sve da se predomislite. To je najteže. Ne znam nikoga od mojih prijatelja i kolega koji podržavaju ovu “specijalnu operaciju”. Često postoje problemi s rođacima koji rade u državnoj službi, gledaju državnu televiziju i poznaju samo jedno gledište.

Rođak koji me izdao sada je na mojoj crnoj listi WhatsAppa, ali nastavljamo komunicirati. Nisam neko ko nosi ljutnju sa sobom. On jednostavno ima sovjetski način razmišljanja i divi se određenom tipu vođe. Ljudima, koji dožive ovako nešto, savjetujem da ostanu ljudi. Mnogo ljudi je trenutno izbezumljeno, ali morate im oprostiti i sami ne postati takvi.

Još prije rata razmišljao sam o odlasku iz Rusije. Mislio sam na Srbiju. Ali ne mogu ostaviti svoju obitelj koja definitivno ne želi otići. Negdje duboko u sebi i ja želim ostati u Rusiji. To je lijepa zemlja, ali ne pod ovim režimom.

“Prijavio me moj otac”

Anna, 21, studentica iz Moskve

Tetka me nazvala 10. aprila i rekla da je došla policija i da želi razgovarati sa mnom. Ona mi je dala telefon i policajac mi je rekao da me otac prijavio – navodno zato što pišem antiratne postove, diskreditiram rusku vojsku i pozivam na ubijanje Rusa. Napisala sam razne postove, ali takve pozive definitivno nisam. Dok je policajac rekao da mi je otac bio pijan, tetka je u pozadini vikala da je alkoholičar.

Kada sam došla u policiju, istražitelji su već bili prilično nervozni zbog mog oca. Dokaz je trebao biti da je neko s Tajlanda navodno nazvao mog oca i rekao mu za moje objave. Dok sam bila u policijskoj stanici, poslao mi je poruku da su mu sve to namjestili. Načelnik policije me konačno pustio. Sutradan me otac nazvao da pita kako sam. Rekla sam ne baš dobro, jer me prijavio. Odgovorio je: “Ipak te nisu zatvorili.”

Odrasla sam s bakom i tetkom. Često sam posjećivala oca dok smo još bili u kontaktu. 2014. smo zajedno gledali Olimpijske igre iz Sočija, a razgovarali smo i o Ukrajini i prosvjednom pokretu na Majdanu. Već tada sam imala oporbene stavove i svađala sam se s ocem. Samo se smijao mojim političkim stavovima, ali to nije bilo agresivno.

Živio je kod nas neko vrijeme i tada me jako živcirao. Kada sam imala 13 godina pobjegla sam od kuće, jer mi je prijetio da će mi iskopati oči, a policija jednostavno nije došla. Svi odrasli mi nikad nisu htjeli vjerovati da je previše pio.

Sad imamo ovakvu situaciju u državi: rat je, strašne stvari se događaju i ljudi to ne žele vidjeti jer im je to teško prihvatiti. Već sam u teškoj depresiji i sada je moja osobna situacija zasjenjena stanjem u kojem je cijela zemlja. Osjećam se još gore. U nekom trenutku želim otići, ali trenutno nemam sredstava za to. Ljudi u Rusiji trebali bi biti oprezniji, i kada su u kontaktu sa svojim rođacima, jer i oni vas mogu prijaviti policiji.

“Ne želim više da moje dijete ide u školu u Rusiji”

Ksenia, 30, bivša učiteljica iz Rostova na Donu

28. februara sam na moj balkon na 16. spratu naslikala dvije zastave kao jednu: jednu rusku i jednu ukrajinsku. 2. marta sam počela lijepiti letke “Ne ratu!” na ulazna vrata i u lift. Ali već 4. marta policija je došla k meni. Pričalo se da su susjedi prijavili te zastave i rekli da sam terorist. Policajci su pogledali zastave i to je bilo to. Nakon toga sam nastavila lijepiti letke, ali ih je neko stalno trgao.

Kad sam 20. marta predavala u školi, kod direktorice je došla policija. Morala sam ići u policijsku stanicu. Naš je domar poslao policiji snimku s nadzornih kamera u liftu naše stambene zgrade. Nakon upozorenja bilo mi je dopušteno da se vratim u školu. Dali su mi papir i olovku i rekli da sama napišem da dajem otkaz. Direktorica je rekla da ako sam toliko protiv vlade – onda ne bih trebala raditi za nju, a škola je ipak državna institucija. Od tada živim od socijalne pomoći i pazim s kim razgovaram o ovim temama.

Ne želim ostati u Rusiji i učinit ću nešto ovog ljeta da spriječim da moje dijete ide u školu u Rusiji. Naravno da svojoj kćeri objašnjavam što se zapravo događa u zemlji i svijetu. Išla sam na prosvjede u naš grad radi bolje budućnosti. Trenutno sam potpuno zbunjena, nemam ušteđevine i ne znam što da radim.”

Sva imena su promijenjena iz sigurnosnih razloga

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad