Bol koju su mu nanijeli njegovi mučitelji bila je tako jaka da je Volodimir Žemčugov pokušao pregristi drip koji ga je održavao na životu kako bi upuhao mjehuriće zraka u vene i tako se ubio. Vojnika iz sovjetske ere koji je silom prilika postao ukrajinski partizan sluge Moskve držale su u zatvorskoj bolnici u istočnoukrajinskom gradu Luhansku.

Bilo je to 2015. godine, nakon što je Vladimir Putin nezakonito anektirao poluotok Krim i razbuktao rat između ukrajinske vojske i svojih separatista u Donbasu. Žemčugov je zarobljen nakon što je naletio na minu dok je pokušavao sabotirati dalekovod do proruskog vojnog uporišta: eksplozija mu je raznijela obje ruke i oslijepio je.

Ruski obavještajci su mu duže od godinu dana svakodnevno prijetili priključenjem struje na osakaćene batrljke kako bi od njega iznudili strateške informacije. Unatoč torturama, boli i užasima, partizanski veteran nije im rekao ni jednu ključnu riječ, a preživio je dovoljno dugo da na koncu bude pušten u općoj razmjeni zarobljenika. Sedam godina kasnije, premda slijep i sakat, dočekao je konačni trenutak osvete.

“Kao građanin okupiranog teritorija imao sam brojne kontakte s ljudima tamo, pa sam počeo graditi mrežu sabotera čim je Putin u februaru napao Ukrajinu”, kaže Žemčugov za The Independent. Iz Kijeva u kojem živi koordinira svoje suradnike na novookupiranim teritorijima. Ima i ‘novaka‘ koji se prije ubacivanja u neprijateljsku pozadinu educiraju u grupicama od oko 10 ljudi: podučavaju ih kako biti zavjerenici u zoni okupatora, kako trebaju koristiti svoje pametne telefone ili izraditi improvizirane eksplozivne naprave.

Žemčugovu je iz vlastitog iskustva posve jasno koliko je težak i opasan partizanski ‘posao‘: nepoznat broj njih ubijen je od početka Putinove invazije, često i na najbrutalnije načine. No, upravo rastuća mreža pokreta otpora omogućila je Kijevu ogroman ratni napredak: od ključnih informacija o okupatoru pa do protjerivanja njihovih doušnika iz slobodnog dijela zemlje; Kijeva, Harkiva, Hersona… Ukrajinske partizane ne čine samo bivši vojnici; tu su i državni službenici, poštanski radnici, lovci, pa čak i njihovi psi koji nerijetko oko vrata nose GPS kamere kojima snimaju ruske položaje.

Navođenje vatre s okupatorovog teritorija, uz detektiranje lokacija njihovih kampova, streljiva i oklopnih vozila, omogućilo je ogromne podvige i ukrajinskim artiljercima. Bez tajne vojske svojih pristaša iza neprijateljskih linija nikad višestruko slabija ukrajinska vojska ne bi postigla ključne strateške pobjede i izašla na kraj s tehnički i brojčano nadmoćnijim Rusima.

Žemčugov iz razumljivih razloga ne može puno otkriti, no ukrajinski partizani odgovorni su i za brojne zasjede, uništavanje kritične infrastrukture, pa čak i ubojstva ključnih kolaboracionističkih figura duboko na teritoriju pod ruskom okupacijom, poput Krima. Ilegalci su, pak, zaslužni za detekciju brojnih ruskih doušnika, čak i  u slobodnim ukrajinskim gradovima. Ključni alat pokreta otpora nije vatreno oružje i eksploziv, nego pametni telefon. Ukrajinci bilježe kretanje Rusa na aplikaciji za mobilne telefone nazvanoj “e-neprijatelj”, koja se oslanja na program koji se nekoć koristio za bilježenje svakodnevnih administrativnih dokumenata.

Ukrajina, kao i mnoge druge bivše sovjetske zemlje, ima dugu povijest oslobodilačkih partizanskih pokreta koji datiraju iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Postoji i tradicionalna izreka: jedan Ukrajinac je domaćin, a dva Ukrajinca su već partizanski odred. Partizani su obučeni za sve moguće improvizacije, od dizanja ruskih vozila u zrak do presijecanja opskrbnih linija. Žemčugov tvrdi da najmanje 500 partizana trenutno djeluje u okupiranim regijama Hersona i Zaporižja, a cijela tajna vojska građanskog otpora u pozadini okupiranih ukrajinskih gradova broji preko 10 hiljada ljudi. Mnogi su pod prijetnjom ruskog prisilnog novačenja morali prebjeći na slobodni teritorij, pa sve više njihovog posla preuzimaju žene.

Jedna od njih je Marija koja kao ilegalka djeluje u okupiranom Hersonu. Riskirala je život kako bi Independentu poslala poruku s nekoliko tajnih redaka, kazavši da se odlučila angažirati jer su Rusi došli ubiti njenu porodicu. Obučena je da se pažljivo čuva, ali na neprijateljskom terenu ne postoje nikakve garancije sigurnosti.

Jutros bila tri su druga, sad sam sam, a noć je duga‘ – davno je opjevao Leonard Cohen ovu vrstu ljudi. Radi vlastite i ukupne zaštite, i partizani i pokret otpora obučeni su za djelovanje u malobrojnim ili tajnim ćelijama, pa se mnogi međusobno i ne poznaju. Igor (50), otac troje djece i bivši policajac, radio je kao borac otpora u Balakiji u Harkivu tijekom nedavno završene šestomjesečne okupacije. Kaže da cijelo to vrijeme nije imao pojma da i njegov susjed u istoj zgradi, samo nekoliko katova iznad njega, također obavještava Ukrajince o ruskim položajima, a viđali su se svaki dan. “Ispostavilo se da je oko 10 ljudi koje poznajem uz mene radilo isti posao, uključujući i jednu samohranu majku s dvije kćeri. Ali, to smo međusobno detektirali tek kad je grad oslobođen”, priča Igor.

Prenošenje informacija iz okupiranog grada čini se naizgled jednostavno, posebno uz pomoć adaptiranih aplikacija na pametnim telefonima. No, to je u praksi nerijetko značilo tegobno probijanje kroz ruske blokade mobilnih signala i prekide interneta. Nekad je u gradu bilo samo nekoliko punktova na kojima se moglo uhvatiti signal, te je svatko tko je išao na ta mjesta bio brzopotezno uhapšen..

“Ljudi su nestajali preko noći zbog svojih telefona. Moji osobni prijatelji bili su strijeljani, zarobljeni, mučeni i držani u policijskoj stanici. Rusi su s vremenom počeli intenzivno slušati naše pozive“, tvrdi Igor. On je skupio 10 različitih mobitela i SIM kartica sa starih uređaja koje su ostavili oni koji su pobjegli. Zvao je i slao poruke s takvih mobitela gotovo uvijek iz različitih stanova no ipak je dvaput zamalo otkriven.

Igorov obavještajni rad podržavao je oružane napore partizana koji su imali baze u šumama unutar sivih prigradskih zona. Među njima je bio i 26-godišnji Dima koji se nekoliko mjeseci skrivao u prirodi 50 km južno od okupiranog Izjuma. Živjeli su na ničijoj zemlji odakle su se šuljali u područja pod ruskom okupacijom kako bi prikupili obavještajne podatke ili napadali njihove patrole. U nekim su selima Rusi išli od kuće do kuće i mučili ljude kako bi ih natjerali da izdaju partizanske mreže. U nekim su slučajevima imali i kompletne popise ukrajinskih branitelja ili patriota. Dima danas kaže da je njihov ključni zadatak sad pronaći Ukrajince koji su surađivali s Rusima i sunarodnjake odavali okupatorima.