Rizik od rata je ponovo stvaran: Rusija prisiljava Evropu da se suoči s istinom

Okupljeni na konferenciji, koju je organizovao londonski istraživački centar Kraljevski institut ujedinjenih službi (RUSI), nisu bili ratni huškači; bili su to ljudi koji su upućeni. Sadašnji i bivši pripadnici oružanih snaga, vladini i NATO zvaničnici, istraživači i stručnjaci iz odbrambene industrije čije se razmišljanje zasniva na široko prihvaćenoj obavještajnoj procjeni da se Rusija priprema za mogućnost direktnog sukoba s Evropom.

Jedini način da se to spriječi, kažu, jeste da se osigura da će, ako izbije rat, Evropa pobijediti.

Veća ulaganja u hronično nedovoljno finansiranu evropsku odbranu su ključna, ali sigurnosni stručnjaci sve više upozoravaju da je potrebna i velika promjena u načinu razmišljanja na svim poljima. Vrijeme je, kažu oni, da evropske vlade uključe svoje građane i jasno stave do znanja da je vrijeme kada je Evropa mogla ignorisati prijetnju ratom prošlo.

"Mislim da postoje naznake da su društva spremna na ovaj razgovor, ali mislim da također vidimo vlade koje još uvijek nisu dovoljno samouvjerene da vode taj razgovor sa svojom javnošću“, rekao je Sam Greene, profesor ruske politike na King's Collegeu u Londonu i stručnjak za demokratsku otpornost.

Među stručnjacima postoji sve veći konsenzus da Rusija već vodi hibridni rat protiv Zapada provođenjem sabotažnih operacija i unošenjem haosa i dezinformacija u domaće političke diskusije. Oni ukazuju na ogromne dokaze, uključujući ponovljene upade ruskih aviona i dronova u zračni prostor NATO-a i ometanje GPS-a u baltičkim zemljama, do kampanja dezinformiranja i sabotažnih napada na kritičnu infrastrukturu u više zemalja koji su povezani s ruskim tajnim službama. Rusija je dosljedno negirala umiješanost.

Greene je rekao da su ovi napadi već promijenili stavove mnogih u Evropi, čak i ako neki političari i dalje nisu voljni da ih direktno nazovu hibridnim ratovanjem.

"Mislim da su ljudi prestrašeni, posebno kako ovo postaje sve vidljivije", rekao je. "Vidimo dronove ispred aerodroma i mislim da postoji sve veći osjećaj da je vjerovatno (samo) pitanje vremena kada će jedan od ovih dronova srušiti avion".

Baltički strahovi

Iako Moskva nije izvela nikakve direktne napade na saveznike NATO-a u Evropi – stručnjaci kažu da je to dijelom zato što Rusija zna da ne bi mogla poraziti savez sa svojim trenutnim kapacitetima – sve je više znakova da bi se to moglo promijeniti u budućnosti.

Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte upozorio je ranije ove godine da bi Rusija mogla biti spremna upotrijebiti vojnu silu protiv NATO-a u roku od pet godina. Njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul ponovio je to upozorenje u govoru prošlog mjeseca, rekavši da njemačke obavještajne službe vjeruju da Moskva "drži otvorenom barem opciju rata protiv NATO-a najkasnije do 2029. godine".

Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je početkom decembra da, iako Rusija ne planira ratovati s Evropom, "ako Evropa iznenada želi ratovati s nama i počne, mi smo spremni odmah".

Konsenzus među baltičkim zemljama je da bi napad na njih mogao uslijediti već za tri godine. Kada su istraživači iz Belfer Centra za nauku i međunarodne poslove na Harvard Kennedy School proučili upozorenja i predviđanja raznih zvaničnika o spremnosti i volji Rusije da pokrene rat protiv NATO-a, otkrili su da su najčešće spominjane godine 2027. i 2028.

Prepoznavanje ove prijetnje navelo je NATO da razvije planove za nepredviđene situacije kako bi se odbranio od moguće ruske agresije na Baltik.

Ali stručnjaci upozoravaju da planovi saveza ne idu u skladu s tim.

"Postoji plan, s brojkama. Ali vlade ne poduzimaju potrebne korake da ga implementiraju. I dalje planiramo na osnovu stvari koje ne postoje", rekao je Jack Watling, viši istraživački saradnik u RUSI-ju. Istakao je rizik pokušaja strukturiranja obrambenog odgovora na osnovu liste želja, a ne stvarnosti, umjesto prihvatanja dostupnih resursa i planiranja na osnovu njih.

Prestrojavanja u Velikoj Britaniji

Britanska vlada je ranije ove godine zatražila od tri poznata stručnjaka - bivšeg šefa NATO-a Georgea Robertsona, generala Richarda Barronsa, bivšeg načelnika Združene komande snaga, i Fione Hill, bivše više direktorice u Vijeću za nacionalnu sigurnost SAD-a - da provedu strateški pregled britanske odbrane. Trojac je predstavio priručnik o koracima potrebnim za spremnost za rat.

Govoreći na događaju RUSI prošlog mjeseca, Barrons je rekao da Velika Britanija mora preispitati otpornost svoje infrastrukture, izgraditi svoje oružane snage, rezerve i civilnu odbranu, te investirati u zdravstvo, industriju i ekonomiju, kako bi omogućila brz prelazak na ratno stanje.

"Iskreno, ne treba nam mnogo više analiza da bismo znali šta trebamo učiniti. Problem je što to zapravo moramo učiniti", rekao je. Kao razlog nedostatka žurbe ističe da "civilno društvo i naši političari" imaju druge brige.

Iako se Velika Britanija kreće u pravom smjeru, rekao je, trenutnim tempom bi zemlji trebalo oko 10 godina da bude spremna za rat.

"Naše analize i naši saveznici nam govore, pa, možda imate tri do pet godina... dakle, ovo je stvar volje, društvene koliko i političke, a zatim i kompetencije. Možda moramo bolje da se snađemo", rekao je.

Dividenda mira

Mnoge evropske prijestolnice, uključujući London, provele su posljednjih nekoliko decenija jedva razmišljajući o odbrani. Bez većih direktnih vojnih sukoba na kontinentu od 1945. godine, Evropa je uživala u najdužem periodu neprekidnog mira u posljednjih nekoliko stoljeća.

Ove decenije relativnog mira donijele su značajne mirovne dividende. Uzastopne vlade su mogle trošiti novac na socijalnu pomoć umjesto na odbranu, čineći živote običnih Evropljana mnogo ugodnijim, dok su se oslanjale na Sjedinjene Države, najvećeg svjetskog vojnog potrošača, da priskoče u pomoć ako se ukaže potreba.

Zatim su uslijedila dva teška buđenja: američki predsjednik, Donald Trump, koji je jasno stavio do znanja saveznicima NATO-a da se više ne mogu toliko oslanjati na SAD, i potpuna ruska invazija na Ukrajinu.

Ovo narušavanje statusa quo podstaklo je većinu evropskih članica NATO-a da povećaju izdvajanja za odbranu. Prema podacima NATO-a , 31 od 32 članice će ove godine ostvariti cilj od 2% BDP-a za odbranu - u odnosu na samo šest u 2021. godini, godinu prije nego što je Rusija započela invaziju. Island, osnivačica NATO-a i jedina zemlja za koju se ne predviđa da će ostvariti taj cilj, nema vlastite oružane snage. Umjesto toga, doprinosi finansijski, civilnim osobljem, te sistemima protivvazdušne odbrane i nadzora.

Članice NATO-a su se u junu složile da povećaju cilj na 5% BDP-a do 2035. godine. Međutim, mnogi analitičari su skeptični u vezi s tim ciljem - posebno zato što se većina evropskih zemalja suočava s finansijskim pritiscima čak i bez razmišljanja o masovnom povećanju svojih vojnih izdataka.

Objašnjavanje biračima da će možda trebati preraspodijeliti neke resurse i da će možda više ljudi morati služiti u rezervi ili redovnim snagama nije nešto što većina političara želi učiniti.

Nekoliko istraživanja Eurobarometra, koja mjere javno mnijenje širom Evropske unije, ove godine su pokazala da je ogromna većina Evropljana – 78% – zabrinuta zbog odbrane i sigurnosti EU u narednih pet godina. Trećina ljudi smatra da bi odbrana trebala biti među prioritetima potrošnje bloka.

Ipak, general Fabien Mandon, načelnik francuskih oružanih snaga, prošlog mjeseca je izazvao negodovanje kada je upozorio francusku javnost da se zemlja mora pripremiti za moguće buduće gubitke protiv ruske agresije, rekavši da Francuska mora "prihvatiti gubitak svoje djece" kako bi "zaštitila ono što jesmo".

Stvarna prijetnja na Baltiku

Robin Potter, akademski saradnik u britanskom think tanku Chatham House, rekao je da spremnost ljudi širom Evrope da shvate prijetnju – i da učestvuju u njenom suzbijanju – značajno varira.

"Ako ste na istoku, ako se možda graničite s Rusijom, ako ste u Poljskoj ili baltičkim državama, prijetnja je vrlo stvarna za ljude tamo i oni poduzimaju mnogo više koraka u smislu javnih skloništa jer smatraju da je rizik od zračnog napada veći", rekao je.

Švedska i Finska su prošle godine ažurirale smjernice za svoje građane o tome kako preživjeti rat , distribuirajući brošure koje su sadržavale upute o tome kako se pripremiti za nestanke komunikacija, nestanke struje i ekstremne vremenske uvjete. Nekoliko zemalja, uključujući Litvaniju, Latviju i Švedsku, ponovo je uvelo regrutaciju u posljednjoj deceniji, dok su druge zemlje poput Njemačke, Poljske, Belgije, Rumunije i Bugarske uvele programe dobrovoljne vojne obuke za svoje građane.

Potter je rekao da građani s većim povjerenjem u institucije svoje zemlje imaju veću vjerovatnoću da prihvate žrtve za opće dobro.

"Ako ljudi osjećaju da država radi za njih, vjerovatno su skloniji da žele nešto dati zauzvrat", rekao je. Istakao je nordijske države, koje se konstantno visoko kotiraju po pitanju socijalne pomoći, sreće i blagostanja i gdje su koncepti građanske dužnosti i "potpune odbrane" – gdje svaki građanin, preduzeće i javno tijelo po potrebi postaju dio ratnih napora – duboko ukorijenjeni.

"Mislim da se postavlja pitanje da li se taj model može jednostavno primijeniti u sasvim drugačijem društvu s vrlo niskim povjerenjem u javne institucije u poređenju s tim, poput Velike Britanije", dodaje.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad